Marijana Alagušić: Moja iskustva poroda sa suprugom i bez supruga

Ovo je tema koja je jako prisutna u javnosti ovih dana, pa evo, riječ dvije o mom iskustvu. Iako naizgled isto okruženje, okolnosti, situacija, osoblje, a tako različito iskustvo. Na prvom porodu je moj suprug bio sa mnom. Zbilja mi je puno značila njegova blizina, pomoć i riječi utjehe u tim trenucima. Kao mladi roditelji, dijelili smo to prvo iskustvo prožeto uzbuđenjem i radošću, ali s druge strane i s neizvjesnosti, strahom i neznanjem. To nedjeljno poslijepodne sam osjetila lagana probadanja, zatim mi je ispao sluzni čep, te su počeli lagani trudovi koji su se s vremenom pojačavali. Slušajući savjete prijatelja, čekali smo intenzivne trudove i zatim krenuli u bolnicu (smiješne anegdote ću ostaviti za drugi put). Obzirom da sam uzela epiduralnu, taj period otvaranja mi je prošao u ugodnom okruženju. Razgovarali smo, smijali se, molili, drijemali, nestrpljivo iščekivali period aktivnog poroda. Većinu vremena smo bili sami, dok je osoblje stiglo tek kad je uslijedio sam porod. Bio mi je oslonac i podrška u trenucima kad nisam bila baš “svoja” (zaboravila bih disati, nepotrebno se grčila umjesto opuštala, zaboravila bih riječi babice da nije vrijeme za tiskanje…o svojim greškama ću također pisati drugi put, što mi je drugi porod učinilo praktično bezbolnim). Trenutak kad smo zajedno primili dijete je zbilja poseban, i za njega i za mene. Zbilja neprocjenjiv i nezaboravan. Naša ljubav je dobila jednu novu dimenziju i uspomenu, piše Marijana Alagušić za Frendica.hr