Regrut ISIS-a brzo je prekinuo naš razgovor čim sam zatražio susret licem u lice. Što sam zapravo cijenio. Više sam volio odbijanje nego alternativu: da budem ljubazno pozvan na zabavu odrubljivanja moje glave.
Dobivate smiješne poglede od ljudi kod kuće kad im kažete da idete u Irak. Gotovo da biste im mogli reći bilo što drugo i u zamjenu biste dobili malo razumijevanja. Ali recite im da idete u avanturu u us*anu zemlju (nap. p. shithole/čučavac* tehnički izraz koji ćete uskoro otkriti kad čučnete da biste se olakšali) i većina vas ljudi pogleda zabrinuto, zbunjeno, čak i ljutito – kao da bi vas trebalo zaustaviti. Čak je i prijatelj iz Afganistana osudio moju psihologiju:
“Ono što bismo mi rekli o tebi, na našem jeziku, je ‘Svrbi te š**ak’.”
Ovaj prijatelj nije u potpunosti u krivu. Svakako imam svrbež, iako nisam baš siguran da je specifično anatomski. To je nešto drugo “unutra” što treba počešati, piše Giles Hoffmann za The American Mind.
Emotivni Bagdad
Upoznao sam Alija u njegovom antikvarijatu u blizini Al-Shorja u Bagdadu, najstarijoj tržnici u gradu i jednoj od mnogih koje sam posjetio, dok sam tražio ručni sat s likom Saddama Husseina na brojčaniku. Ti su satovi izvorno davani članovima stranke Ba’ath ili su ih kupovali lojalisti režima. Međutim, uz sklonost vremena ironiji, ovi su satovi postali dovoljno ilegalni da rezultiraju uhićenjima trgovaca, zbog čega ih prodavači skrivaju u limenim kutijama, koje se zatim zakopavaju pod gomilama manje provokativnih kolekcionarskih predmeta.
Ali je bio jedini antikvar koji mi je prišao sa sumnjom, sve dok nisam razmetljivo pokazao kanadsku putovnicu. To je jeftin trik koji sam koristio drugdje da razoružam neprijateljstvo, a uspio je i ovdje. “Odvraćam Amerikance od svoje trgovine”, rekao mi je Ali s kiselom mržnjom. Zatim mi je natočio malo iračkog čaja, koji je po običaju pun šećera i začinjen kardamomom, i počeo pričati svoju priču.
U noći 20. prosinca 2003. Ali je spavao pored svoje žene u spavaćoj sobi pored svoje dvoje djece. Blizu ponoći njegova su vrata provalili američki vojnici koji su pretraživali susjedstvo od vrata do vrata. Ali je vikao na nepoželjne goste, posebno zbog njihovog načina ulaska, pa su mu zglobovi bili vezani lisicama, a usta zalijepljena trakom. Cijev puške prislonjena mu je na glavu i rečeno mu je da će biti pogubljen. Postalo je očito da je američki patroler upravo ubijen, negdje u blizini. Prijatelji ubijenog vojnika, ispunjeni više nego malo krvožednošću, provaljivali su u domove nadajući se da će doći do dokaza zločina. Ali je odveden u bazu nedaleko od svoje kuće gdje su po dolasku oko njega postavljene minobacačke granate.
Zatvor
Vojnici su potom pozirali iza Alija dok su ga slikali. Nakon što je namještaljka dokumentirana, Ali je prebačen na zapad, izvan grada, do mjesta koje će kasnije postati poznato kao zatvor Abu Ghraib. Ipak, smatra se priličnim sretnikom, s obzirom na situaciju drugih zatvorenika kojima je svjedočio. Jedan od njegovih cimera u ćeliji gledao je kako marinci ubijaju njegove stare roditelje koji su, silno željni osvete, ušli u kuću pucajući neselektivno. Očajni dječak ubrzo je izgubio razum, dok su ostali zatvorenici bespomoćno promatrali njegov zastrašujući slom, kolebanje između histeričnog smijeha i neutješnog tugovanja.
Ali je također bio pošteđen najsurovijih metoda mučenja, iako mu je redovito danima uskraćivana voda. Zimski mjeseci također su značili vrlo niske temperature i dugotrajne bolesti. Tuširanja su bila rijetka i trivijalna, sa samo kapljicama koje su se koristile za čišćenje nekoliko zatvorenika odjednom, što je predstavljalo malo više od ritualnog ponižavanja. Ipak, jeo je više hrane od drugih, nakupljene razmjenom cigareta u zamjenu za obroke drugih ljudi.
Osveta i odricanje od nje
Ali je naposljetku pušten šest mjeseci kasnije, bez ikakvog pretvaranja da ima razloga ili bilo kakve percipirane rehabilitacije, i s prvim daškom slobode obećao si je osvetu ubojstvom stotinu Amerikanaca. Sumnjam da je ovo obećanje dano šaljivo, kao ubojita pusta želja, budući da je Ali prethodno prolio krv kao snajperist tijekom Iračko-iranskog rata i Zaljevskog rata. Ali Alijeva zakletva na odmazdu zamijenjena je drugim zavjetom – onim danim njegovoj supruzi i djeci, da će biti njihov opskrbljivač i zaštitnik – koji je ostavio Alijevu osvetu neugašenom i sada tek slabo zadovoljenom odbijanjem Amerikanaca da uđu u njegovu trgovinu.
Doista, posljednji put kada je povukao obarač sa smrtonosnom namjerom bilo je dok je lovio medvjede, jer nakon što se majka krmača srušila od njegova oštrog gađanja, njezini su mladunci izašli iz grmlja. Optika koju je koristio tijekom dva rata bila je slučajno ista optika koju je nosio u lov; a činilo se da je smrt medvjeda utjecala na Alija mnogo više nego na bilo kojeg Iranca ili Kuvajćanina s druge strane njegova nišana.
Ispričao mi je ovu priču između prikladne slučajnosti prodaje puške religioznom čovjeku, što se vidjelo po njegovoj kosi obojenoj kanom, i stavljanja puške u crnu vreću za smeće radi površne diskrecije. Puške su ovdje posvuda, uključujući i brojne automate koji se, kao ostaci iz rata, mogu pronaći uz vrlo malo truda iako su službeno zabranjene za građane.
Sadamova smrt rezultirala je smrću nacije
Međutim, Alijeva preostala anatema za Ameriku nije samo osobna. Bagdad se još uvijek nije oporavio od zračnog bombardiranja 2003. godine. Eksplozija je strateški ciljala infrastrukturu koja je opskrbljivala potrepštinama, poput vode i struje, a koje grad još uvijek teško osigurava. A kultura se nikada neće oporaviti od onoga što je uslijedilo nakon invazije, uključujući silovanje njezine knjižnice i pljačku nacionalnog muzeja, od kojih je potonji bio skladište mezopotamskog blaga. Nakon što je Saddam uklonjen s vlasti, Amerikanci su iz zatvora pustili horde kriminalaca pod zastavom oslobođenja. Nastao je kaos. Kao što se neverbalno, ali jasno izrazio jedan taksist: Sadamova smrt, koju je vozač poručio povlačenjem imaginarne omče vezane oko vrata dok je isplazio jezik i krivio glavu, rezultirala je smrću nacije, što je vozač zatim izrazio pokazujući kroz prozor na svu našu okolinu i ponavljajući “Irak” dok pokretima prstima činio gestu raspadanja.
Šiiti i Kurdi
Kritičari će brzo istaknuti masovna ubojstva za vrijeme Sadamove vladavine, možda brojčano nadmašujući sva ona koja su uslijedila nakon toga, uz dodatnu optužbu za etničko čišćenje. Unatoč tome, intervencija ovdje na humanitarnoj osnovi opetovano se obrnula, ako je poboljšanje života Iračana doista bila namjera. Možda nitko nije pogledao Bismarckove bezvremenske riječi: “Velike sile ne smiju se miješati u svađe ovih ovcokradica.”
Naravno, Šiiti i Kurdi se osjećaju drugačije, kao dva povijesna nakovnja čekića Ba’ath stranke; etnička ogorčenost ovdje povlači prilično dosljedne razlike između prijatelja i neprijatelja. Iznimka su ljudi iz mlađeg sunitskog miljea koji Sadama doživljavaju prilično nepovoljno, iako mnogi od njih prave tako smiješne usporedbe – s Hitlerom i Staljinom – da su ili internalizirali američku neokonzervativnu propagandu ili se jednostavno pokušavaju dodvoriti zapadnjačkom turistu.
Ali svatko tko je živio dovoljno dugo da usporedi dva Iraka – onaj koji je postojao prije Sadamovog svrgavanja s prijestolja i onaj koji je uslijedio poslije – priznat će (ponekad nevoljko) da je njegova Ba’ath stranka donijela stabilnost. Za mnoge Iračane, “demokracija i sloboda” bile su maštovite ideje nametnute od strane nelegitimnog i nepoželjnog vanjskog izvora, koje su obećane kao lukavstvo za uklanjanje opozicije, postavljanje lutki na koncu i potkradanje zemlje. Irak je svjedočio samo gorim i gorim situacijama od Sadamova pada. Ali sada beznadno gleda u kalendar, “Danas će biti bolje od sutra, a sutra će biti bolje od prekosutra”, iako ovaj cinizam širi i na Ameriku, za koju predviđa da će u sljedećih nekoliko desetljeća “doći do crnog kraja.”
Šiitske milicije, sunitski islamisti i nedenominacijski otmičari
Jedna stvar koju treba ponijeti prije ulaska u Irak je novac. Banke drže gotovinu u trezorima i rijetko izdaju novac elektroničkim putem. Niti jedno mjesto nije primalo kartice, uključujući vrlo skupe hotele u Erbilu, a morao sam provesti nekoliko sati tražeći bankomate. Ako je vaše putovanje kratko, to može biti golem gubitak vremena. Bankomati koje nađete često ne prihvaćaju strane kartice. Kad strojevi nekim čudom rade, postoje apsurdna ograničenja kao što je mizerno ograničenje od dvjesto dolara po danu.
Odjavljivao sam se iz svog hotela u Bagdadu, nakon jedne takve bjesomučne potrage, u ovom slučaju da otplatim svoju sobu, kada sam upoznao uspješnog i obrazovanog poslovnog čovjeka po imenu Uday. Prilično smo ležerno razgovarali dok nisam spomenuo svoje odredište na sjeveru, drugi najveći grad Iraka – Mosul. Njegove su opomene bile tako stroge i jasne da bi bila nepravda parafrazirati ih. Upozoren sam na tri skupine u Mosulu: šiitske milicije, sunitske islamiste i nedenominacijske otmičare.
Uday mi je rekao: “Ako šiiti misle da si CIA-a, zaklat će te. Islamisti će ti samo prosuti metak u glavu. A kad otmičari jednom saznaju da si stranac,” zastao je kako bi me pogledao od glave do pete kao ženu, predatorski mi namigujući i slatkim smiješkom, a zatim nastavio, “počet će razmišljati u brojkama: milijun…dva milijuna… tri milijuna”, mljaskajući usnama između svakog povećanja nagrade. “A ako vaša obitelj ne može priuštiti otkupninu, prodat će vas drugoj miliciji, drugoj bandi, tako da vas prebacuju odavde do tamo. Nijedna od tvojih opcija nije dobra: od A do Ž si mrtav.”
Avantura umjesto regionalne mudrost
Uday je rekao da više neće ići u Mosul, čak ni kao Iračanin, iako postoje poslovne prilike koje se mogu iskoristiti. Smatra se da su se neki militanti ISIS-a, koji su preživjeli poraz 2017., uspješno umiješali u širu populaciju, brijući brade i noseći košulje s kragnom, zbog čega se sada ne mogu razlikovati od bilo koga drugoga na ulici. Ali koliko god me Uday molio da izbjegavam Mosul, bio sam gluh na njegov oprez. Između sreće koja je naklonjena odvažnima i nesreće koja posjećuje nepromišljene, zatekao sam se kako biram avanturu umjesto regionalne mudrosti.
Zračna luka u Mosulu nije prihvatila međunarodni let od 2014., kada ju je ISIS proglasio svojom. Trenutno je u rekonstrukciji, a ponovno će biti u funkciji, barem tako kažu, sljedeće dvije godine. U gradnji, kao opće pravilo, trebali biste udvostručiti vremenski okvir da biste bili realistični; prema iračkim standardima, trebali biste ga ponovno udvostručiti kada ste dobrotvorni.
Al Alawi Garage
Jedina dva grada koja sada prihvaćaju strane letove su Erbil i Bagdad. Vožnja od Erbila do Mosula trajala bi samo dva sata; međutim, viza po dolasku vrijedi samo unutar regije Kurdistan u Iraku, a drugdje je besmislen papir. Da biste došli do Mosula, morate ići iz Bagdada. Nema autobusa, vlakova ili domaćih letova. Umjesto toga morate otići do mjesta koje se zove Al Alawi Garage, koje, za razliku od naziva, nema nikakve veze s mehaničkim popravkom ili parkiranjem. To je zapravo tržnica na otvorenom za privatni prijevoz, gdje vozači jedva čekaju da popune svoja mjesta izvikuju litanije lokacija.
Sjedio sam u prednjem dijelu Dodge Chargera (auto po izboru za nekoliko privatnih taksija), za samo nekoliko dodatnih dolara, s još trojicom muškaraca naguranih straga. Vozač je odmah ubrzao do 170 kmh čim smo izašli na dvotračnu autocestu, skrećući kako bi propustio česte rupe i za dlaku izbjegavajući kamione kipera koji su išli u suprotnom smjeru, ali su se kretali “našom” trakom. Svaki umalo promašaj rezultirao je jednostranim vikanjem između putnika na stražnjem sjedalu i vozača, koji je često bio prezauzet slanjem poruka da bi uzvratio.
Dva vodena puta za koje se u Postanku kaže da su izvirala iz Raja
Autocesta 1 nema uzbudljivu reputaciju Autocesta 80, “Autocesta smrti”, iako se sijeku na sjevernom vrhu Safwana, točno iznad granice Iraka i Kuvajta. Kultna fotografija spaljenih automobila tijekom Zaljevskog rata pomogla je da Autocesta 80 dobije nadimak, iako je uz autocestu 1 bilo dovoljno potpuno izgorjelih automobila da ni to nije baš upućivalo na “Autocestu živih”. Autocesta 1 grli obale rijeke Tigris na istoku, sve do Mosula, i počinje od Bagdada rijekom Eufrat na zapadu. Ovo su dva vodena puta za koje se u Postanku kaže da su izvirala iz Raja.
Ali biblijske aluzije na raj ostaju u Svetom pismu. Svugdje uz cestu (i u cijeloj zemlji) ima smeća. U gradovima se gomile pale, a crni dim može se vidjeti miljama daleko u ravnoj pustinji. To je odvratno i proganjajuće. Na prometnim znakovima – neobjašnjivo posvuda na autocesti – udovice koje plaču stoje između automobila u prolazu koji su usporili i gotovo se zaustavili. Obavijene dizelskim isparenjima, žene u crnim nikabima mogu se promatrati, s rukama raširenim na obje strane, spremne primiti milostinju. Izgledali su kao kormorani koji su raširili svoja krila boje tinte.
Između Bagdada i Mosula izbrojao sam devet kontrolnih točaka. To su nagovijestili službeni jumbo plakati na kojima su bili prikazani Qasam Soleimani i Abu Mahdi al-Muhandis, obojica ubijeni u američkim zračnim napadima, a ispod kojih je ponekad pisalo, na arapskom i na engleskom (možda upućeno Amerikancima, kao prijetnja) : “Nećemo zaboraviti krv naših šehida.” Tenk je povremeno stajao s bočne strane ovih inspekcijskih mjesta, a tu je uvijek bila i tehnička oprema Toyote Hillux – improvizirani kamioni s montiranim kupolama s mitraljezima. Vojni časnici s putovnicama bili su zbunjeni kao i moji prijatelji kod kuće:
Ruševine, prljavština, neimaština i sumnjičava lica
“Zašto ste u Iraku?” pitali su.
“Ovdje sam da ponovno podignem crnu zastavu i proglasim se novim kalifom, očito”, šala je koja mi je svaki put prolazila kroz glavu.
“Ovdje sam zbog turizma…” rekao sam iskreno, “…i zbog ukusne hrane” rekao sam kao laž.
To bi bilo to. Nema drugih pitanja. Bez temeljite pretrage (srećom, zbog mog ilegalnog sata). Samo upit zašto je turist odabrao njihovu zemlju. Tada sam mogao slobodno nastaviti do sljedeće kontrolne točke gdje se dogodio isti skriptirani, loš pokušaj osiguranja. Već tada se sve činilo pretjeranim, sve dok nismo prošli grad Tikrit, koji se nalazi otprilike na pola puta do Mosula, a usput je i rodno mjesto Saddama Husseina.
Počela je masakrirana scena cijelih sela načičkanih rupama od metaka, gdje su prljava djeca prekapala po mokrom otpadu u potrazi za hranom i bilo čim drugim. Bila je to vizija iz noćne more, kombinacija – ruševina, prljavštine, neimaštine, sumnjičavih lica, žena prekrivenih velom koje vrište na čopore deformirane djece – a sve to koncentrirano ispred pozadine netaknute pustinje i zalazećeg sunca.
Intervencija u Iraku bila je gora od neuspjeha; bila je beznadna
U Mosulu sam pitao čovjeka mojih godina što misli o ISIS-u. Pokušavao sam biti što neupadljiviji. “Dobro?” Rekao sam s palcem usmjerenim prema gore: “Ili loše?” okrećući moju ruku. “Ubili su moju majku, oca, brata i zapalili su mi auto”, rekao je na savršenom engleskom – palac nije potreban. Zatim se vratio igranju PUBG-a na svom iPhoneu, videoigre koju sam viđao drugdje na Bliskom istoku, a čiji je cilj ubiti sve koji sudjeluju, piše Hofmann za The American Mind.
Mosul je bio najljepši grad koji sam posjetio u Iraku, i najuništeniji. Zbog prijašnjih upozorenja, prvi sam dan proveo s vodičem po imenu Ahmad, iako se Mosul zapravo činio mnogo sigurnijim od Bagdada. Ahmad inače radi kao liječnik, što mu omogućuje trideset dolara dnevno. Nada se da će u potpunosti napustiti svoju karijeru iscjelitelja i postati stalni vodič onoga što on naziva “mračnim turizmom”. (Možete prodati samo ono što imate.) Barem kao vodič zarađuje petnaest dolara na sat.
Ahmad je pokušao pobjeći dok je grad bio pod kontrolom ISIS-a. Njegov zaobilazni put bio je da se prokrijumčari preko granice u Alep, zatim opet u Tursku, a zatim se nekako vrati u Irak gdje bi se sakrio u Bagdadu. Ali Ahmad je uhvaćen pet minuta od kuće. Džihadisti su mu prislonili pištolj na glavu, kao poticaj da kaže istinu, a kao odgovor Ahmad je lagao tvrdeći da je samo posjetio prijatelja zapadno od Mosula. Taj prijatelj je zatim doveden i također ispitivan s drugim pištoljem prislonjenim na glavu. Ahmad je bio zabavljen pričanjem ove priče. “Trebali su nas obojicu ubiti”, rekao je kroz smijeh.
Ime Mussolini poteklo je iz Mosula
Obilazak smo započeli na glavnoj tržnici, prolazeći pokraj štandova koji su prodavali role plahti i tkanina. Ahmad mi se obratio da me pita znam li za Benita Mussolinija. “Da, Talijan”, ležerno sam rekao, potiskujući svoje uzbuđenje. Ispostavilo se da je ime Mussolini izvedeno iz pamučnog tkanja Mussolina (“Muslin”) koje je potjecalo iz Mosula. Ovo su vrste geografskih činjenica koje su izostavljene iz standardnog kurikuluma. Iako je možda ova činjenica bolje prilagođena području povijesti, jer svi materijali koji se sada prodaju u Mosulu uvezeni su iz Kine.
Budući da sam kao svoj povremeni hobi spomenuo kovački zanat (usput još nešto uobičajeno u Benitovoj genealogiji), tada sam odveden u četvrt gdje se vrući čelik udara u naručene oblike, uglavnom za stvaranje strukturalnih potpora za lokalnu gradnju u Starom gradu. Jedan od radnika bio je iznenađujuće mišićav, čak i za kovača. Talal Hassoun prvo je počeo kao dizač utega, natječući se na Ljetnim olimpijskim igrama 1980. godine. Na zidovima njegove kovačnice bile su spojene njegove slike kao mladog zgodnog muškarca, vrlo mršavog i građenog više poput bodybuildera, dok se natjecao na najvišoj razini. I kovači su me željeli vidjeti kako radim, pa sam proveo sat vremena razbijajući užareno željezo na njihovo zadovoljstvo.
Gradovi vrve bengalskim i bangladeškim migrantima
Čini se da muškarci u Mosulu rade mnogo više nego u glavnom gradu ili u Erbilu, dva grada koja vrve bengalskim i bangladeškim migrantima. Nigerijski socijalni radnik rekao mi je da su mnoge međunarodne agencije za zapošljavanje obećale europske vize očajnim Afrikancima i Azijatima, samo da bi im umjesto toga poslale iračke. Kao da nisu bili dovoljno nesretni.
Ali vlada je na kraju prestala s praksom u Erbilu kao odgovor na pritisak javnosti jer je tržište rada postalo preplavljeno stranim radnicima. (Pitam se jesu li Arapi već napisali svoj Logor svetaca?) Poslodavci su se morali prestati igrati mrkve i batine. Iako je ova vrsta nativizma bila uobičajena i izvan Kurdistana. Čak je i moj vodič volio reći: “U Mosulu smo pomalo rasisti”, kad god postoji prilika da se ocrni manje ljude, uključujući druge Iračane, koje je doživljavao kao pripadnike druge rase.
Kruh i meso; Kubba i Kas
U Mosulu sam jeo mnogo bolju hranu nego drugdje. Iako je to vjerojatno zato što su me vodili uokolo. Jesti vani u Iraku znači jesti s muškarcima. Javnost nije za žene. A povrće je rijedak sastojak. Tu su meso i kruh s možda pečenom rajčicom i malo sirovog luka. Izbor mesa također je ograničen na kebab (opcije: govedina ili piletina) ili shawarmu (opcije: piletina ili govedina). Dijeta je ovdje dovoljno siromašno vlaknima da pražnjenje crijeva može biti i svojevrsna vježba. Iako bi čučanj trebao biti fiziološki povoljniji od sjedenja, pa se možda sve izjednači.
Bilo je značajnih obroka. Mesna pita Kubba Mosul mi je bila najdraža. Vrlo ravan disk od bulgura i pšenice, kuhan u vodi, s janjetinom i lukom. To je vrlo star recept, a opisi Kubbe pronađeni su čak i na asirskim pločama. Još jedno dobro jelo bilo je Kas (lokalno se izgovara kao “Gus”), što je začinjena bogata juha ulivena u zdjelu natrgane pite i prelivena strugotinama shawarme. Težak je i jede se rano ujutro. Najveći obroci u danu jedu se nakon sabah-namaza, najranijeg od pet namaza, koji se obavlja između zore i izlaska sunca. Inače sam jeo sladoled od pistacija koji je bio izvrstan, ali ne bih pretjerivao uspoređujući ga sa sicilijanskom varijantom.
To nije grad već more ruševina
Stari grad Mosul sada je pogrešan naziv: to nije grad već more ruševina. Gdje su nekada postojale lijepe kuće, sada stoje gomile kamenja. Premda ruševine mogu stvarati iluziju velike štete, budući da su mnoge gomile napravili buldožeri koji su čistili područje za rekonstrukciju, a koji još uvijek pronalaze poneki zaboravljeni leš. U ruševinama su stršali neki znakovi prijašnjih stanovnika. To je možda bila imovina izvornih obitelji, ili imovina Islamske države, ili predmeti koje je odbacila vojska, a sve je ostalo nakon rata. Također je bilo vrlo teško razlikovati pravi artefakt od pseudo-relikvije, jer je nagomilano toliko dodatnog smeća.
Silno sam želio pronaći zastavu ISIS-a koja će krasiti moj zid. Nešto što će upotpuniti internacionalistički dnevni boravak i ismijati kozmopolitskog putnika koji koristi prikupljene predmete kako bi se razmetao pretjeranim iskustvima jednako samozadovoljnim gostima. Mogao sam se samo zamisliti kod kuće:
“Da, a pored irokeškog perja i malijske tkanine od blata je Crna zastava ukrašena šahadom. Doista, simbol još jedne manjinske grupe otpora koju su slomili neokolonijalizam i krupni kapital…još vina?”
Svaka kuća u cijelom području potpuno je uništena projektilima
Pohlepno sam pretražio neke olupine, ali ništa nisam našao. Ova vrsta arheologije mogla se obaviti samo kasno poslijepodne kada je vojska završila svoju patrolu i nikoga nije bilo u blizini da spriječi moj ulazak. Možda je tako bilo i najbolje, jer biti uhvaćen s bilo kakvim memorabilijama ISIS-a ozbiljan je prijestup, a razgledavanje unutrašnjosti iračkog zatvora nije bilo na mom popisu obaveza. Također sam bio obaviješten da neki traženi predmeti nisu ni postojali izvan fantazija zapadnih medija, poput službeno iskovanih novčića ISIS-a, koji su napravljeni samo da projiciraju legitimitet lakovjernim novinarima.
Ali osim traženja uspomena, Stari grad je prekrasno mjesto kojim se jednostavno može prošetati, a ja sam većinu vremena proveo istražujući ruševine. Neke zgrade prkosno još uvijek stoje, iako potpuno oronule, i zadržale su svoj položaj poput klana u mrtvoj šumi. Svaka kuća u cijelom području potpuno je uništena projektilima, a često se betonske ploče nadvijaju nad ulicu, obješene o jednu nit armature, poput načina na koji se ledena glava drži za slamnatu trsku slamnatog krova.
Čak i ruševine izgledaju ugodno i spokojno
Pustoš grada donijela je i mir. To je jedino mjesto u Mosulu, bez ljudi, koje ne vrvi svjetovnom hitnošću. Čak i ruševine izgledaju ugodno i spokojno. Kuće su uglavnom građene od tri prirodna kamena: pješčanog vapnenca; mosulskog mramora, koji je bijel s venama boje čaja; i proziran ali mliječni kristalni kremen. Sve pomiješano sada, od preokreta izazvanih brojnim čeličnim olujama, cijeli grad sjaji monotono prljavo bijelo pod jarkim suncem. Sa jezovitom tišinom, daje razaranju blaženstvo nalik na snove.
U mnogim tradicionalnim domovima postojala su otvorena dvorišta. Vanjski zidovi tih blokova su bili obloženi glatkom žbukom, što je estetika koja je vrlo skladna sa strogim pustinjskim okolišem. Interijeri su u jednom trenutku bili vrlo ukrasni. Sada su razoreni ratom, uključujući podrume i spavaće sobe – možda dokaz vatrenog oružja iz neposredne blizine, ili pogubljenja, ili možda samo ljudi koji pucaju u zidove kako bi se oslobodili dosade tijekom povremenog mira. Sada samo psi beskućnici i divlje mačke zauzimaju ostatke, od kojih su neki bili iritirani mojim ulaskom na posjed.
UNESCO i predvidljiva misija univerzalističke ideologije
Diljem grada postoje znakovi UNESCO-a, koji se hvali svojim vodstvom u naporima obnove, zajedno s njihovim navedenim partnerima kao što su Vlada Kanade i Europska unija. Sve se to radi pod otrcanim sloganom “Oživite duh Mosula” koji, po cijeni jednog, uključuje i obrazovni plan. Morate se zapitati: koji duh pokušavaju oživjeti? Možda asirski Mosul za vrijeme vladavine Ahemenidskog carstva. Ne? Možda duh ranih islamskih osvajanja sedmog stoljeća. Nije ni to? Naravno da ne.
UNESCO je na predvidljivoj misiji uvoza u Irak iste univerzalističke ideologije koja je osakatila Zapad. Teško da možete čitati UNESCO-ve dopise iz Mosula, a da u svakoj rečenici ne naiđete na otrcane poštapalice, poput “kulturne raznolikosti” ili “pluralističkog identiteta” ili “suživota”. Sumnjam da prepoznaju da su ti pokušaji meke moći u usađivanju “modernih vrijednosti” upravo ono što hrani islamske reakcionarne pokrete. Ili ako su svjesni, jednostavno su previše uvjereni u vlastitu propagandu, koju prozelitiziraju ovim stanovnicima pustinje.
Svrgavanje je Sadama prva je domina kocka u stvaranju Islamske države
Najuočljiviji izlošci UNESCO-a okružuju Veliku džamiju Al-Nuri, mjesto gdje je Abu Bakr al-Baghdadi najavio novi kalifat podižući zastavu ISIS-a iznad tornja njezinog poznatog, kosog minareta. Bila je to ipak kratkotrajna pobjeda. Zato što je Islamska država 2017. raznijela cijelu džamiju dok su se povlačili. Poput Sadama koji je 1991. i 2003. upalio baklju na naftne bušotine, poraženi radije ne ostavljaju ništa svojim neprijateljima. Samo je Kupola bila pošteđena čudom (ili nesposobnošću) budući da se 600 kilograma dinamita nije uspjelo detonirati. Danas je nagnuti minaret vidljiv samo na slikama ili na poleđini treće najveće iračke novčanice, islamsko-zelene novčanice od deset tisuća dinara, koja je uvedena 2003. u vrijeme američke invazije.
To je još jedan primjer vremena koje igra ironičnu igru. Jer svrgavanje Sadama bilo je, na neki način, prva domino kocka u stvaranju Islamske države. Nakon što su preuzeli kontrolu, Amerikanci su raspustili iračku vojsku, a tisuće sunitskih vojnika našle su nova zaposlenja pod okriljem veterana pobune Abu Musaba Al-Zarqawija. Zarqawi je navodno pokojni djed Islamske države budući da je – nakon njegove smrtonosne konferencije s dvije laserski navođene bombe, zahvaljujući Crveno, Bijelo i Plavoj – njegova ratna četa na kraju postala skupina oštrih militanata koji se bore za Bagdadijev kalifat.
Islamisti oružje sakrili u sinagogu jer su znali da je SAD-u to neprihvatljiva meta
Ono što se također rijetko spominje je da je velik dio uništenja Mosula došao od američkih zračnih napada ili zračnih napada koje je Amerika podržavala. Konkretno, kampanja bombardiranja jednog proljetnog dana 2017., za oslobađanje Starog grada, u kojoj je ubijeno gotovo 300 civila, ali je pošteđena lokalna sinagoga. Ovo je nešto što je Islamska država predvidjela: tamo su uskladištili većinu svog streljiva. Znali su da je židovski hram neprihvatljiva meta uništavajućih crvenih gumba koje inače tako zdušno pritišću Sjedinjene Države.
Naravno, postoje ekscentrične teorije koje pretpostavljaju da je Amerika uvijek točno znala što radi. Ne samo u prošlosti, u slučaju svrgavanja Sadama i uništavanja bogatih iračkih podzemnih rezervi. Ali ta je Amerika nemogućim količinama lukavstva stvorila Islamsku državu na Levantu kao svjetionik za koncentraciju islamskih terorista na jednom mjestu i olakšavanje izvansudskog čišćenja. Međutim, bez obzira na sumnje koje su ostale među Iračanima, a neke su vjerojatnije od drugih, sve je to sada samo usputni razgovor – barem zasad. Muškarci u Mosulu umjesto toga ulažu svoju pravu energiju u ponovnu izgradnju svog grada, s optimizmom koji zahtijeva voljnu amneziju.
ISIL-ovi snovi
Mogu se sjetiti barem dva razloga zašto je Islamska država postala tako fascinantna – usuđujem se reći čak i zavodljiva – ne samo za njihovu ciljanu demografsku skupinu, već i za publiku kojoj nisu namijenjeni. Bilo je to nešto što parohijalna mašinerija stručnjaka nikada nije razumjela, dok su vrištali o divljaštvu različitih metoda pogubljenja i namjernom barbarizmu Islamske države. S jedne strane – i ruke koja je odsijecala glave – bilo je nečeg osvježavajućeg u političkom poštenju Islamske države, čak i u njihovoj brutalnosti.
Ubijali su bez sumnjivih moralnih opravdanja (na koja smo toliko otupjeli) kao pitanje uklanjanja neprijatelja na putu teritorija i moći. S druge strane, ISIL je, više od bilo koje druge skupine, označio zastrašujući kraj – Kraj povijesti. Dobrodošao prekid, također, po mom mišljenju. Bilo je drugih primjera koji su predstavljali antiteze trajnom uporištu liberalne demokracije, ali nijedan nije tako nedavni s takvom evokativnom snagom. Iako Islamska država nikada nije mogla uspjeti sa svojim potpunim odbacivanjem modernosti—i zabludom o „povratku” na arhaične islamske načine—pokazala je instinkt koji je odbacio ideologiju posljednjeg čovjeka, čak i ako su taj instinkt izrazili primitivni ljudi i izlizana religioznost.
Po čemu se ISIL isticao od ostalih pobuna
Ono po čemu se Islamska država isticala, više od bilo koje druge muslimanske pobune, bio je njihov raširen uspjeh u regrutiranju wannabe vehabija. Preko 40.000 međunarodnih boraca otputovalo je u Irak i Siriju, kako bi ubili ili bili ubijeni. A uspjeh se može gotovo u potpunosti pripisati njihovim operacijama na društvenim mrežama, posebno njihovoj visokokvalitetnoj propagandi, prikazujući muškarce u elegantnim vojnim odorama kako se voze kroz osvojene gradove u oklopnim vozilima.
Naravno, cijela ideologija Islamske države bila je regresivno glupa. Većina Mosula prezirala je ISIL jer su vladali poput pobožnih pećinskih ljudi, više su se brinuli za nadzor duljine brade i drugih vanjskih religioznih isticanja, a nisu uspjeli potaknuti stvarnu mahnitu odanost. Bili su ne samo sitni nego i brutalni okupatori, ubijali su iz malih i podlih razloga, a malo su nudili svom narodu da bi dobili potporu. Često su i građani uhićivani samo zbog sumnje, od kojih su mnogi mučeni ili ubijeni, stvarajući odnos u kojem su čak i podržavatelji postajali paranoični.
Realnost je takva da je Islamska država bila osuđena na propast svojom potpunom reakcionarnom orijentacijom – promicanjem iscrpljene religije uz istovremeno mahanje prstom o moralu – kao dugoročnom rješenju u revitalizaciji civilizacije. Ipak, metode Islamske države za širenje svoje ideologije bile su uspješne, jer su koristili modernost u svoju korist; Ukratko, imali su uzbudljiv način širenja vrlo ustajalih ideja.
Arapi nemaju stvarnu budućnost
Međutim, stvar je sporna jer Arapi nemaju stvarnu budućnost. Oni su trenutno narod bez potencijala za etnogenezu, poput tzv. Indijanaca, koji žive kao anakronizam. Pravi arapski život sada je nemoguć, nespojiv s modernim životom i stoga samo romantična fikcija. Čini se da Iračani imaju samo tri usmjerenja – i sva su tri potpuno beznadna: neki su priklonili zapadnoj liberalnoj demokraciji, fetišizirajući vrstu političke ideologije koja je silovala i uništila njihovu kulturu; drugi žele hodati unatrag, poput ISIL-a, i jednostavno žele daleko od modernost; većina je samo iscrpljena i bez ikakve vitalnosti.
Čini se da nema druge arapske ili muslimanske alternative. Arap neće, ili ne može, usvojiti moderne načine, a kamoli probiti ih s bilo kakvom povijesnom vizijom. Čak ni iračke vojne kopnene snage, koje imaju odgovarajuću opremu i koje su obučavali američki instruktori, zapravo nisu vojnici. Iako su ljudi u uniformama posvuda po zemlji – ponosno noseći brkove stranke Ba’ath, s naljepnicama Punisher na njihovim spremnicima s trideset metaka – oni su nepopravljivi Arapi. Napuštaju svoje položaje da puše šišu.
Tisuću puta je bolje da je Arap netaknut
Slučajno te pometu svojim puškama. Sjede prekriženih nogu na pločniku da ručaju. Čak sam vidio jednog vojnika na jednom prometnom raskrižju kako objesi pušku za remen i udara kundakom, kako bi prekratio vrijeme na isti način na koji klinac može s loptom privezanom na uzicu. Arapski seljak u uniformi zadržava svoje seljačke običaje. Ovo nije uvijek bilo tako loše. “Savršeno beznadna vulgarnost polueuropeiziranog Arapa je užasna. Tisuću puta bolje da je Arap netaknut”, jednom je primijetio T. E. Lawrence, i ja bih vjerojatno dijelio to mišljenje da takav Arap sada postoji. Ali nemoguće je sresti nekoga “nedirnutog” u modernom svijetu. Ne postoje nevine kulture nezagađene sablasti onoga što pogrešno nazivamo “globohomo”, što je zapravo mnogo starija duhovna bolest.
Naravno, ima i dobrih stvari za reći o Arapima. Svaki orijentalistički esej je nemaran bez otrcanih zapažanja o istočnjačkoj gostoljubivosti. Pa neka i mene optužuju za isto. Arapi, koji su samo korak udaljeni od svoje beduinske prošlosti, još uvijek pokazuju iznimnu toplinu prema strancima. Uključujući prema Amerikancima. Muškarci poput Alija, u kojima još uvijek postoji ogorčenost, izuzeci su.
Šarmantni arapski karakter
Bilo je nekoliko slučajeva Iračana koji su, iako vrlo siromašni i lažno uvjereni u moje američko podrijetlo, bili spremni podijeliti sa mnom ono što ja nikad ne bih podijelio s njima. Dali su ne očekujući ništa zauzvrat, taj proračunati reciprocitet, koji kvari velikodušnost ili je u potpunosti negira. To je ljubazna čast zbog koje sam se stidio vlastite škrtosti.
Još nešto za pohvalu u ovom dijelu svijeta je prisutnost jakih muških prijateljstava. Možda je otrovu potrebno više vremena da pokaže svoje učinke, ali prijelom između dječaka još nije očit. To je i razlog zašto su milicije uobičajene. Ali uzalud su ovi komplimenti o šarmantnom arapskom karakteru, jer i sam Arapin nestaje u ovoj pustinjskoj zemlji. Uzroci su brojni, ali žarko sunce nije jedno od njih, a zgužvana ljuska koja ostaje otkrit će čovjeka koji je brutalniji od onoga što smo već vidjeli, u sve zbunjenijim oblicima.
Apokalipsa
Dakle, što je sljedeće za Arape? Nažalost: ništa. Kružeći odvodom. Poput zaboravljenih vrsta, davno izumrlih, postoje skupine čitavih ljudi kojima je suđeno da dijele istu sudbinu. (Prognoza jednako akutna i terminalna i za zapadnog čovjeka, osim ako nešto nevjerojatno ne promijeni njegov kurs.) Ovo je stvarnost iza Alijevih ciničnih riječi, koje vrijedi ponoviti: “Danas će biti bolje nego sutra, a sutra će biti bolje nego dan poslije.”
Apokalipsa nikada nije pojedinačni događaj; to je rasplet – uvelike u tijeku.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/americanmind.org
