General Richard Barrons bivši je zapovjednik Zapovjedništva britanskih združenih snaga, a sada je predsjednik tvrtke za obranu i sigurnost, Universal Defense & Security Solutions.
Za gruzijsku redakciju Radio Slobodna Europa (RSE)(koji financira američka vlada) govorio je o ograničenjima s obje strane rata u Ukrajini, važnosti industrijske transformacije u dugotrajnom sukobu i ponudio mračnu prognozu za tijek rata. U nastavku prenosimo dijelove intervjua:
RSE: Što smo naučili nakon godinu dana ratovanja u Ukrajini? I gdje smo sada?
Richard Barrons: Postoje neke lekcije na vrlo visokoj razini, posebno za Europu. A prva od njih je da nismo prerasli borbu na način na koji su neki ljudi htjeli vjerovati na kraju Hladnog rata 1990. A rat u Ukrajini podsjeća nas da je rat dio ljudskog postojanja.
Čak i ako biste voljeli da nije tako, nema zajamčenog imuniteta od njega. I kao što [pruski] general von Clausewitz kaže: “Ne možete izabrati rat, ali rat može izabrati vas.” A kad se dogodi, to je isti brutalan, divlji, opasan, obično razočaravajući posao kakav je bio tisućljećima. Pa ipak, barem jednom u generaciji, osjećamo potrebu ponovno se upoznati s tom mišlju.
A druga stvar na koju nas je podsjetio je da velike ratove – a rat u Ukrajini je veliki rat – vode, dobivaju i gube civili, budući da rat ne postaje nešto što samo vode profesionalne, regularne oružane snage na način na koji su zapadne vojske uglavnom sudjelovale u Iraku i Afganistanu i balkanskim intervencijama 1990-ih.
Ove velike ratove, gdje je opstanak države u pitanju, kao što je slučaj u Ukrajini, vode građani koji su mobilizirani i industrija koja je mobilizirana. I možete vidjeti da zapravo sada, na obje strane, u ovom ratu u Ukrajini, da ga vode ukrajinski građani koji su prije godinu dana, u mnogim slučajevima prije manje od godinu dana, bili učitelji, medicinske sestre, mehaničari, što god; a sve se više, s ruske strane, radna snaga mobilizira iz civilnog društva. Dakle opet ljudi koji nisu bili profesionalni vojnici.
RSE: I, ako se koristi taktika privatne plaćeničke skupine Wagner, ljudi koji nisu bili profesionalni vojnici, nego profesionalni kriminalci
Barrons: Da. I to je karakteristika koja je važna za ruske napore – da postoji mješavina ruskih oružanih snaga, sve više mobiliziranih civila i skupine Wagner, koja ima tu izvanrednu ulogu u ovom ratu privatnog poduzeća koje mobilizira zarobljenike i plaćenike boriti se uz ruske oružane snage. I doista, sada su se natjecali tko je uspješan, a tko neuspješan, i zapravo tko je kriv za neuspjeh. A to se ne vidi na ukrajinskoj strani.
I mislim da je treća stvar s kojom se ponovno upoznajemo da ne postoji logično pravilo koje kaže da ovi ratovi ili moraju biti definitivno uspješni za jednu ili drugu stranu ili moraju biti brzi. A ono što u suštini vidimo da se odvija u Ukrajini nije samo veliki rat, već dugi rat u kojem, unatoč težnjama obiju strana i usprkos svačijoj želji da se to učini i završi, dinamika toga sugerira, prije svega, dugu borbu jer nijedna strana nije pobijedila, nijedna strana nije izgubila, nijedna strana nije ni blizu odustajanja.
Dakle, predstoji još mnogo borbe po cijenu užasnog razaranja. Ali najvjerojatniji ishod je iscrpljenost i zastoj praćen dubokim neslaganjem koliko god dugo možete zamisliti. I možda gledamo u ishod u kojem ne možete računati da je rat završen desetljećima.
RSE: To je još sumornije predviđanje od vašeg prijašnjeg, kada ste rekli da bi ovaj rat mogao potrajati do 2025. A ako se doista trebamo pripremati za tako dug rat, da vas pitam na čijoj je strani vrijeme strateški uključeno?
Barrons: Pitanje tko prevladava pitanje je izbora. Iz zapadne perspektive, uvijek je bilo apsolutno jasno da se Ukrajina može podržati da postigne ishod s kojim je Ukrajina zadovoljna, pod uvjetom da Zapad mobilizira relativno mali dio svog novca i svoje industrije.
Jer Ukrajina pobjeđuje, ili prevladava, ili barem ne gubi, sve dok je povezana s novcem, s oko 6 milijardi dolara mjesečno, i zapadnom obrambenom industrijom za opskrbu oružjem i streljivom te drugom opremom i zalihama kojima Ukrajina treba opremiti mobilizirano društvo. I ako Zapad nastavi pružati tu potporu – a budimo potpuno jasni, ta je potpora vrlo mali dio ekonomske moći Zapada, tako da je to stvar izbora – da, postoji cijena. Ali to je vrlo mali postotak ekonomskog bogatstva Zapada. Ako Zapad to učini i Ukrajina zadrži volju za borbom, može se nastaviti boriti.
Iz ruske perspektive, pa, Rusija sve više mobilizira svoje društvo i ponovno oživljava svoju obrambenu industriju, koja zapošljava oko 2 milijuna ljudi. Dakle, to je vrlo veliko poduzeće. A Rusija vjeruje da ima novac, volju, društvenu kontrolu i industriju da nadživi volju Zapada da nastavi.
Jedina stvar koja bi kratkoročno promijenila stvari bila bi da Kina i/ili Indija povežu ruske oružane snage
I nitko zapravo ne zna ishod toga. Jedina stvar koja bi sada promijenila igru, na razne načine, s obzirom na to da objema stranama nedostaje opreme, zbog gubitaka, i da objema stranama nedostaje streljiva, posebno topničkog streljiva, zbog stope upotrebe i vremena koje će biti potrebno za povećanje proizvodnje – tako da će se zaostatak od godinu ili dvije primijeniti i na način na koji Zapad podupire Ukrajinu i na način na koji Rusija pokreće vlastitu industriju.
Jedina stvar koja bi kratkoročno promijenila stvari bila bi da Kina i/ili Indija povežu ruske oružane snage sa svojim zalihama streljiva – stvari koje već postoje. Jer to bi energiziralo rusku vojsku streljivom s kojim se Zapad jednostavno ne može mjeriti u vremenu o kojem govorimo. A to je potpuno opasno, jer ako se to dogodi, to će vas odvesti u mnogo veće izglede da će Zapad morati sudjelovati u borbama, jer se regenerirane ruske snage počinju probijati na način koji bi bio vrlo uznemirujući.
I također, naravno, učvršćuje ovu ideju da je rat u Ukrajini, koji je rat između Rusije i Ukrajine, zapravo posredni sukob između liberalne demokracije na Zapadu i autokratskog kapitalizma, predvođenog Rusijom i Kinom, ali zapravo predvođenog Kinom, a koji sve više slijedi Rusija. A ako bi se to pojačalo u Ukrajini, onda ne vidim nikakav način na koji bi to naš svijet učinilo sigurnijim, boljim ili prosperitetnijim.
RSE: Tu postoje dva ako: rekli ste, “ako je Zapad voljan” nastaviti svoju podršku, a u slučaju Rusije i “ako su Kina ili Indija voljne dati svoj doprinos”.
Barrons: Mislim da je trenutačno za Zapad “ako” vrlo malo. Zato što je jedna od glavnih karakteristika zapadne politike koju su vodili SAD oko rata bila da Zapad ostane ujedinjen. I to se odigralo, mislim, puno bolje nego što su mnogi ljudi očekivali.
Test za Zapad sada je podnošenje troškova nove industrijske politike koja proizvodi streljivo i oružje; i više od toga, trošak održavanja energetskih subvencija koje su došle sa šokom cijene energije izazvane ratom, koji je veći cijene vojne pomoći. I mislim da će ovo biti kalibrirano s dvije stvari.
Prvo, mislim da će doći do sve većeg prijelaza s tereta ovog rata, koji trenutno vrlo teško pada na SAD. Mislim da je vjerojatno da će veći dio tog tereta pasti na Europu, dijelom zbog neizvjesnosti oko američke politike, a dijelom zbog ekonomske razlike – da SAD plaća vrlo visok postotak napora… I svakako mislim da će trošak rekonstrukcije, kad pucnjava prestane, više pasti na Europu nego na bilo koga drugog.
Ali da se vratim na ono što sam rekao: ako pogledate ekonomsku moć Europe, cijena rata u Ukrajini je vrlo, vrlo skromna. Samo što dolazi u vrijeme kada su ljudi zabrinuti zbog krize troškova života i svih ostalih stvari na rubu njihovih života.
Indija je odlučno nesvrstana
Dakle, mislim da je “ako” za Europu prilično mali, pod uvjetom da europski politički lideri ostanu pri tom. I jedna od zanimljivih stvari ovog rata je da uzrokuje da politički vođe, poput čelnika Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, da podignu svoje poglede s mjesta na kojem su inače, a to su političari koji su usredotočeni na sljedeće izbore u političare koji su, htjeli oni to ili ne, u biti ratni lideri. Moraju razmišljati na razini državnika koji od svojih društava traže da rade stvari koje njihova društva nužno ne žele ili ih ne privlače. A ovo je stvarno zanimljiv test.
Mislim da je “ako” s ruske strane drugačiji iz dva razloga. Jedan je da je Rusija monolitna država u kojoj zapravo nema znakova značajnog izazova predsjedniku [Vladimiru] Putinu i njegovom režimu unatoč jasnim greškama na strateškoj i taktičkoj razini koje su se događale oko ovog rata, unatoč šoku za rusko gospodarstvo.
>Preko 20 godina ovi vodeći stratezi i diplomati upozoravaju da će Ukrajina nastradati zbog NATO-a
>Soros još 1993. pisao da će NATO koristiti istočnoeuropske vojnike kako bi smanjio ‘mrtvačke vreće’ u zemljama NATO-a
>Povjesničar koji je predvidio raspad SSSR-a 1976.: Nitko nije očekivao da će se Rusi moći oduprijeti gospodarskom pritisku NATO-a
>Ristić: Što se dogodilo pa od medija dobijamo izvještaje u duhu nepatvorene ‘ruske propagande’?
>Magazin IM-1776: Kako je kontroverzni oligarh Igor Kolomojski izmislio ‘slugu naroda’ Volodimira Zelenskog?
>The Washington Post: U Londonu, Parizu i Washingtonu vlada tmurno raspoloženje glede potpune Ukrajinske pobjede
>Wall Street Journal: Putinova prijetnja liberalnom poretku je razlog Zapadne intervencije u Ukrajini
>Nizozemski konzervativac, koji podržava Rusiju: ‘Putin se bori protiv globalista, protiv Francuske revolucije’
>Svaki put kada Europljani sami sebi nametnu ekološke diktate, SAD ispruži ruku i dobije ček
>Rusko gospodarstvo na razini industrijskog doba očito je pogodno za rat iscrpljivanja
Činjenica je da mnogi, mnogi Rusi još uvijek podržavaju ciljeve ovog rata – oni podržavaju narativ kojem se pridružuje predsjednik Putinu – i nema smisla da kukamo na ovo, ako smo na Zapadu.
Činjenica je da postoje dva nepomirljiva narativa o ovom ratu u Ukrajini i obje strane snažno podržavaju narativ koji im je postavljen. Dakle, ne vidim da postoji izazov predsjedniku Putinu. A predsjednik Putin vjeruje da se Rusija i Rusi mogu nositi s mnogo većim teškoćama nego što su zapadni Europljani skloni, pa će ih “prebroditi” i mogu usmjeriti više ekonomskih napora da potaknu rusku obrambenu industriju…
Kad se “ako” proširi na Kinu i Indiju, mislim da je ono što smo vidjeli vrlo malo zanimanja Indije, ali također vrlo malo zanimanja Indije za pristajanje na stranu Zapada. Velik dio vojne opreme dolazi iz Rusije; imaju dugogodišnje veze s Rusijom. Indija je odlučno nesvrstana i ne osjeća potrebu stati na stranu u ovom ratu; ima koristi od protoka jeftinije energije iz Rusije. Dakle, Indija se držala podalje od toga i ne pokazuje znakove da se to mijenja i, znate, Indija je vrlo dobra u definiranju koji su indijski interesi.
Kina je isporučila nešto tehnologije Rusiji
Iz kineske perspektive, mislim da je pozicija i dalje takva da Kina ne vidi prednost u ovom ratu koji se produbljuje do točke u kojoj Zapad identificira Kinu kao stranu Rusije u borbi protiv njega, zbog ogromnih posljedica koje bi imale za kineske gospodarske interese; za način na koji bi to pojačalo rat iz regionalnog sukoba u globalni sukob; i mislim da Kina – koja je, naravno, vođena kineskim interesima – ne vidi nikakvu vrijednost u tome kako bi rat u Ukrajini mogao postati nešto što bi duboko oštetilo kineske ekonomske, političke i vojne interese u ratu.
To ne znači da Kina nije pokušala učiniti male stvari. Kina je isporučila nešto tehnologije Rusiji. Vjerojatno je mislila da neće biti otkrivena; otkrivena je. I jedna je od značajki ovog rata da je prilično transparentan, u smislu onoga što se događa. To nije isto kao da Kina otključa svoje zalihe streljiva i dostavi ih Rusiji, što bi bio definitivan znak da se Kina uključila u ovaj sukob pod uvjetima koje bi Zapad smatrao duboko sukobljavajućim. I jednostavno ne vidim da Kina sada misli ili će misliti u budućnosti da je to dobra stvar za Kinu, čak i ako bi bila dobra stvar za Rusiju.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/RSE
