Jedno od najznačajnijih pitanja svih analiza ukrajinske krize jest potencijal prelijevanja sukoba Rusije i Zapada kao proxy sukoba nuklearnih sila na prostor susjednih regija – Crnog mora, Baltika i Zapadnog Balkana.
Iako nije neposredno „naslonjen“ na Ukrajinu, Zapadni Balkan, prema riječima američkog, vrlo utjecajnog politologa, ali i diplomata, Francisa Fukuyame, ima „mnogo goriva za veliki požar“ koji se u kontekstu očekivano dugog europskog rata može rasplamsati u regiji, piše dr. sc. Jadranka Polović za geopolitika.news.
Brojna potencijalna žarišta Zapadnog Balkana
Daytonski sporazum iz 1995. uspostavio je mir, ali nije riješio istinske probleme Zapadnog Balkana, a posljedice trideset godina dugog vojno-diplomatskog eksperimenta se ogledaju u nizu „zamrznutih konflikata“, inače omiljenom modelu i praksi američkih administracija nakon „kraja povijesti“ ili u post-hladnoratovskoj eri.
Najosjetljivija žarišta u regiji su:
- Bosna i Hercegovina u kojoj je Dayton zaledio etničke podjele i stvorio nefunkcionalni, sporni sustav upravljanja zajedničkom državom koji osporavaju i Srbi i Hrvati (zaštita prava konstitutivnih naroda uz izmjene izbornog zakona), ali ga žele mijenjati i Bošnjaci (koncept unitarne, tzv. „građanske“ države);
- odnosi Kosova i Srbije koji sada uključuju jasne zahtjeve za priznanjem Kosova kao drugog međunarodnog protektorata u regiji;
- Sjeverna Makedonija koja je promjenom imena i Ustava osigurala članstvo u NATO-u, ali ne i unutarnju stabilnost, niti otklonila apetite svojih susjeda;
- destabilizirajući čimbenici unutar Crne Gore s potencijalom širenja na cijelu regiju;
- Srbija, poglavito zbog specijalnih veza koje godinama gradi s Rusijom.
Naime, iako je proglasila vojnu neutralnost, sigurnosno okružje Srbije svakako se reflektira na njen geopolitički položaj. Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, a snage NATO-a su snažno nazočne i na Kosovu.
Srbija pokušava balansirati između Rusije i Zapada
Predsjednik Vučić nastoji balansirati između Zapada i Rusije (prošireno s Kinom i Turskom) – Srbija je službeno kandidatkinja za prijam u EU, članica je PFP, međutim istovremeno ima i čvrste veze s Euroazijskom ekonomskom unijom, već dugo ima Sporazum o slobodnoj trgovini s Rusijom kao i s Turskom.
Ima status promatrača u Organizaciji kolektivne sigurnosti (CSTO), vojno sigurnosnom savezu kojeg predvodi Rusija. Srbija je odbila primijeniti režim sankcija prema Rusiji nakon aneksije Krima, ali i sada, nakon ruske agresije na Ukrajinu, usprkos zahtjevima EU-a da zemlje kandidatkinje slijede dogovorenu politiku. U svakom slučaju, zemlja je jako podijeljena u svom nacionalnom biću i identitetu. Srbi žele biti dio Zapada, ali ne i NATO-a, budući da teško zaboravljaju bombardiranje iz 1999., kao i ulogu SAD-a i članica EU-a u teritorijalnom “sužavanju“ Srbije, tj. potpori samostalnosti Crne Gore (2006.) i Kosova (2008.).
Vučićevo žongliranje s „dvije stolice“ dugo je otklanjalo snažne političke podjele u srpskom društvu, međutim, to je politika koja podriva strateški utjecaj NATO-a na širem prostoru jugoistoka Europe.
Osobito s obzirom na (pogrešne) percepcije Europske unije na Zapadnom Balkanu ili činjenicu da u svim državama regije opada broj građana koji imaju pozitivan stav prema članstvu u EU. Prema istraživanju agencije IPSOS (IPSOS, ožujak 2022), svega 46 posto građana Srbije glasalo bi na referendumu za članstvo u EU, pozitivan stav prema Uniji ima svega 21 posto ispitanih, a preko 80 posto građana Srbije protivi se članstvu u NATO-u.
Zapadni Balkan u fokusu – Srbija pod pritiskom SAD-a i EU
Ipak, s agresivnim potezima Kremlja prema teritoriju Ukrajine, Zapadni Balkan ponovno se našao u fokusu interesa SAD-a, NATO-a, EU-a ali i Rusije. Naime, rusko veleposlanstvo u BiH je putom svog službenog Facebook profila optužilo Sjedinjene Države za destabilizaciju Bosne i Hercegovine, kojoj, kako navode „pripremaju scenarij nalik ukrajinskom“. Uskoro je i Srbiji, koja inzistira na politici neutralnosti, isporučen ultimativni zahtjev NATO-a i EU-a – Srbija je načelno osudila kršenje teritorijalnog integriteta Ukrajine, međutim, odbila je uvesti sankcije Rusiji „budući da Rusija nije uvodila sankcije Srbiji krajem 1990-tih godina, kao ni Republici Srpskoj danas.“
Zbog odbijanja usklađivanja s politikom EU-a, istovremeno i obnavljanja ugovora o opskrbi Srbije ruskim plinom u razdoblju od tri godine (postojeći je ugovor istekao 31.05.) pri čemu je cijena nepromijenjena ili „deset puta manja od one koju će tijekom zime plaćati Europa“ (Vučić, 2022), Srbija je, uz BiH, u središtu snažnih diplomatskih pritisaka Sjedinjenih Država, ali i Europske unije.
Prema nacrtu izvještaja Europskog parlamenta (u formi rezolucije bit će predstavljen u srpnju) od Srbije se zahtijeva žurno uvođenje sankcija Rusiji.
Naime, Srbija i dalje održava zračne linije Beograd – Moskva, sve to u vrijeme kada je zračni prostor EU-a zatvoren za letove iz Rusije. Europski parlament također poziva Srbiju da prekine vojnu saradnju s Rusijom, uključujući i projekte kakav je ruski humanitarni centar u Nišu.
Pored toga, 70 posto ukupne nabave vojne opreme Srbije odnosi se na Rusiju, Bjelorusiju i Kinu, što uz „širenje dezinformacija o ruskoj agresiji na Ukrajinu, uključujući i preko medija bliskih vladi” jesu razlozi za zabrinutost, ali i snažne diplomatske pritiske EU-a.
Raspadom Jugoslavije Srbija postala geopolitički “defektna” zemlja
Sve češće, pojedine utjecajne države Europske unije kao i SAD percipiraju Srbiju kao ključnu državu Zapadnog Balkana. Geografski uzevši, Srbija se nalazi na raskrižju značajnih magistralnih putova i riječnih tokova što je pozicionira kao prostor povećane geopolitičke dinamike, ali i nestabilnosti.
S obzirom na njen ukupan geopolitički položaj kao kontinentalne države (nema pristup moru), čiji su potencijali djelovanja ograničeni, te tijekom protekla tri desetljeća oslabljeni i ranjivi, Srbija se može svrstati u red geopolitički „defektnih“ zemalja.
Naime, raspad SRJ kao državne zajednice Srbije i Crne Gore, 2006., za Srbiju predstavlja „svojevrsnu geopolitičku katastrofu“ budući da je izdvajanjem Crne Gore ostala bez važne pomorske komponente i niza prednosti.
Iz tog razloga na geopolitičku ranjivost Srbije značajno utječu velike sile tradicionalno prisutne na Balkanu sa svojim različitim geopolitičkim koncepcijama, interesima i utjecajima. Primjerice, američki strateg, Samuel Huntington, još devedesetih piše kako civilizacijska linija koja nepomirljivo odvaja Europu i Zapad od Istoka, prolazi preko Balkana i presijeca značajni dio sjevernog teritorija Republike Srbije, postavljajući ga time u orbitu zapadne kulturne i civilizacijske, a time i geopolitičke dominacije. Huntington naglašava specifičnost srpskog identiteta, te ga svrstava u ne-zapadni, a time i ne-atlantski, odnosno “mračni” civilizacijski prostor.
Četiri “geopolitičke sile” zainteresirane za položaj Srbije
U kontekstu turbulentnih zbivanja nakon raspada bivše Jugoslavije, četiri velike sile su posebno zainteresirane za teritorij Srbije: SAD, Njemačka, Rusija i Turska, a njihove vanjskopolitičke doktrine prema Srbiji te šire prema regiji očituju se kroz nekoliko različitih geopolitičkih koncepcija: SAD / NATO (atlantizam), Njemačka (kontinentalizam), Rusija (euroazijanizam) i Turska (neoosmanizam).
Atlantisti (SAD / NATO) nastoje održati svoju dominantnu poziciju u regiji kroz upravljanje krizom (crises menagment), umanjiti utjecaj Njemačke i Turske, odnosno održati ova dva aktera pod svojom kontrolom.
Pod snažnim pritiskom SAD-a, Europska unija nastoji oživjeti politiku proširenja na regiju, čime bi ovaj prostor uz minimalni rizik bio u cijelosti uveden u geopolitičku interesnu sferu Zapada.
Europska je unija, u veljači 2018. godine usvojila još jednu Strategiju proširenja za Zapadni Balkan – (EC, 2018) kojom je načelno potvrdila europsku budućnost regije, a samu sebe okarakterizirala kao snažnog geopolitičkog aktera što je vrlo daleko od istine. Naime, politika proširenja suspendirana je na neizvjesni rok još u vrijeme J. Claude Junkera, bivšeg predsjednika EK.
Brojni izazovi s kojima se EU suočila u proteklom desetljeću, ogolili su činjenicu da EU ne uspijeva upravljati krizom na svojoj periferiji, ali su potakli i val nezadovoljstva politikama europskih institucija. Istovremeno, prisustvo, te sve življa ”aktivnost” drugih izvanjskih aktera (Rusija, Turska, pa i Kina), čiji angažman u regiji obuhvaća gospodarska ulaganja, osobito u infrastrukturu velikih razmjera, političku potporu vladama i političkim strankama, kao i ovladavanje medijima, snažno utječe na sigurnosno ozračje na prostoru Zapadnog Balkana koje se oblikuje pod utjecajem brojnih unutarnjih sigurnosnih rizika – etničkih napetosti, ekonomskog, socijalnog i demografskog urušavanja, političke nestabilnosti, te izvanjskih – slabljenja moći i utjecaja EU-a na globalnoj razini što se odražava na njenu moć upravljanja reformskim procesima na prostoru regije.
Ovakva konstelacija odnosa narušila je vjerodostojnost EU-a i NATO-a, ali i dodatno umanjila privlačnost procesa integracije, osobito zbog visoko postavljenih kriterija koje zemlje Zapadnog Balkana moraju ispuniti kako bi ispunili uvjete za članstvo.
“Vojno natjecanje” u naoružavanju
Pitanje proširenja EU-a i NATO-a na regiju vezano je i uz jačanje vojnih kapaciteta zemalja Zapadnog Balkana, odnosno svojevrsnu militarizaciju regije. Prema podacima Svjetske banke (Svjetska banka, 2020.), zemlje Zapadnog Balkana su u razdoblju 2016. – 2018. prosječno za 30 posto povećale izdatke za obranu.
Većina njih kao članice ili pristupnice NATO saveza nastoje zadovoljiti očekivani prag od 2%, međutim, Srbija se također pridružila „natjecanju“ kroz pravu utrku u naoružanju između Hrvatske kao članice NATO-a i Srbije koja to nije. Srbija je od Rusije nabavila nadograđene avione MiG-29, tenkove i raketne sustave, a u jeku rata u Ukrajini i vrlo sofisticirani kineski proturaketni sustav zemlja – zrak HQ-22, dok je Hrvatska od Francuske kupila 12 borbenih zrakoplova Rafale.
Militarizacija regije vidljiva je i kroz izgradnju vojnih baza, pa je za podsjetiti da je u tijeku obnavljanje zračne baze Kuçovë u Albaniji.
NATO i Albanija ulažu 50 milijuna eura u super modernu taktičku operativnu vojnu bazu NATO-a koja se nalazi 85 kilometara južno od Tirane. Na Kosovu je u okviru misije Kosovo Force (KFOR), pokrenute 1999. godine kao operacije potpore miru koja svoj mandat temelji na Rezoluciji 1244 VS UN-a i međunarodnih sporazuma, raspoređeno približno 3600 vojnika iz 28 zemalja.
Prije nekoliko mjeseci EUFOR Althea, najduža vojna operacija EU-a i njena jedina kopnena misija, te jedina misija koja ima izvršni mandat da koristi silu, povećala je broj vojnika za 500 i trenutno ih je u BiH raspoređeno 1100 (od ukupno 3500). Misija se provodi korištenjem kapaciteta NATO-a, na temelju dogovora s NATO-om poznatim kao “Berlin Plus”. Do pojačanog angažmana došlo je poslije ruske invazije na Ukrajinu, zbog bojazni da bi Rusija mogla izazvati incidente i u drugim državama. Njemačka od 2012. godine ne sudjeluje u misiji EUFOR-a, ali je nedavno objavljeno kako ta država želi rasporediti vojsku s ciljem pružanja potpore stabilnosti BiH.
Kosovo – je li moguće daljnje prekrajanje granica Srbije na Sandžaku i u Vojvodini?
Nakon odluke Crne Gore, Bugarske i Sjeverne Makedonije da ne dozvole prelet zrakoplova ruskog ministra vanjskih poslova, Sergeja Lavrova na putu za Beograd, Sjedinjene su Države još jednom pozvale Srbiju da se fokusira na članstvo u Europskoj uniji, na način da smanji energetsku ovisnost o Ruskoj Federaciji, te uvođenjem sankcija uskladi svoju vanjsku i sigurnosnu politiku sa ostatkom Europe. NATO je ovim činom praktički aktivirao članak 5. ili klauzulu temeljnog sporazuma o kolektivnoj obrani (Washington Treaty), što je potvrdio i Ned Price, glasnogovornik State Departmenta koji je u komentaru ove diplomatsko-vojne sage naveo da su “sve tri zemlje članice NATO-a, te je time posvećenost članu 5 WT za Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Bugarsku obvezujuća”.
Kosovo je sigurno jedno od najvažnijih identitetskih i sigurnosnih pitanja suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom prostoru.
Naime, iako je Kosovo još od 1999. g. izvan jurisdikcije Srbije, daljnje prekrajanje granica Srbije (teritorijalno sužavanje) aktualiziralo bi pitanje dijelova Sandžaka (Raška oblast) s muslimanskom većinom i Vojvodine s mađarskom većinom, pri tom involvirajući Mađarsku i Tursku u kompleksnu regionalnu dinamiku.
Iako su Aleksandar Vučić i Hashim Tachi, već tijekom jeseni 2018. promovirali ideju o razmjeni teritorija ili „korekciji granica“ za koju se vjerovalo da je već gotova stvar (pristup administracije predsjednika Trumpa), od toga se odustalo. Njemački kancelar Olaf Scholz prvi je evropski državnik koji je ultimativno zatražio da Srbija prizna neovisnost Kosova kako bi postala članica EU (ne ako želi!).
Svi navedeni zahtjevi isporučeni Srbiji uljudno su saslušani, međutim, Srbija ostaje privržena svojoj „nesvrstanoj“ poziciji što NATO čini ranjivim na prostoru Zapadnog Balkana, regije od strateškog značaja za Savez.
„Koliko vi volite teritorijalni integritet Ukrajine, Srbi vole teritorijalni integritet Srbije”, poručio je Vučić na konferenciji za novinare održanoj nakon nedavne posjete njemačkog kancelara Olafa Scholza, te podsjetio da je rezolucija VS UN 1244 koja jamči Srbiji teritorijalni integritet i dalje u punoj snazi.
“Zamrznuti konflikt”
Kada je riječ o Kosovu, koncept održavanja “zamrznutog konflikta” nova je strategija Srbije koju je moguće primijeniti isključivo uz potporu Rusije i Turske (Kinu je Mike Pompeo „izbacio“ iz igre).
Koje su prednosti “zamrznutog konflikta” odnosno prolongiranog rješenja?
Srbija bi zadržala 12,3 posto teritorija, istovremeno i srpsko stanovništvo u regiji koje je raspoređeno disperzivno u nekoliko enklava (120 000). Kosovo ima veliki hidro potencijal, a raspolaže i ogromnim rudnim bogatstvom – velikim zalihama lignita (bazeni Dukagjini i Drenica oko 12 milijardi tona), te olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se, stoga, na Kosovu vodi borba za 1000 milijardi dolara rudnog blaga. Kosovo je središnja teritorija – teritorijalna jezgra Balkana – kroz koju možda ne prolaze važne komunikacije, ali ih je s tog područja moguće kontrolirati – Koridor 4 / Koridor 8 / vrlo frekventni paneuropski prometni Koridor 10 (Salzburg – Ljubljana – Zagreb – Beograd – Niš – Skopje – Veles – Solun zaštićen je od strane NATO-a / Koridor u najavi Niš– Priština – Drač).
Zamrznutim se konfliktom čuva suverenitet Srbije i odlaže se rješenje do trenutka koji bi mogao biti geopolitički povoljan za Srbiju. Strategija nacionalne sigurnosti Srbije podcrtava značaj strateškog koncepta i politike vojne neutralnosti, te isključuje članstvo u NATO-u (suradnja ostaje na razini Partnerstva za mir), ali i u istočnom – ruskom „NATO-u“ (Organizacija Ugovora o kolektivnoj sigurnosti). Međutim, geopolitička realnost regije u kojoj je NATO dominantni međunarodni vojno – politički akter, ne ostavlja prostor srpskim geopolitičkim konceptima bez podrške Rusije (?) ili Turske. Naime, ulaskom Crne Gore u NATO, 2017. godine, Savez je u cijelosti zatvorio Jadransko more, te tako onemogućio izlaz Rusije i Srbije prema Mediteranu.
Može li Srbija održati poziciju vojne neutralnosti?
Anglosaksonski geopolitički koncept (NATO / SAD) se time suprotstavio konceptu euroazijanizma (Rusiji), spreman ne birati diplomatska, moguće i vojna sredstva da ukloni „maligni“ ruski utjecaj iz regije. Zapad Srbiju vidi kao eksponenta euroazijanizma i zaštitnika ruskih interesa na prostoru regije. Naime, SAD, kao kreator atlantističkog geopolitičkog pristupa, postupno nastoje uspostaviti potpunu dominaciju, prvo nad Balkanom, a zatim i euroazijskim prostorom, što se do rata u Ukrajini činilo vrlo izglednim.
Na kraju, nije sigurno može li Srbija s obzirom na promijenjene geopolitičke okolnosti uopće održati poziciju vojne neutralnosti.
Naime, nije za očekivati da će se u potpunosti distancirati od Rusije i to na način kako to Zapad zahtijeva, budući da bi time potkopala vlastitu poziciju prema Kosovu, ali je istovremeno i upitno može li Rusija djelovati u slučaju Kosova.
Ipak, Srbija jako dobro shvaća da održavanje savezništva ili bar korektnih odnosa sa Rusijom ima svoju cijenu – narušene odnose sa Zapadom. Strategija SAD-a i NATO-a je uključiti BiH i Kosovo u NATO (ova odluka može snažno destabilizirati regiju), ostavljajući time Srbiju okruženu neprijateljskim vojnim savezom i podložnu međunarodnim sankcijama. Istovremeno, i u promišljanju kako da zaštiti vlastite nacionalne interese u promijenjenom geopolitičkom okruženju.
Nastavit će se…
> Dr. sc. Polović: Trumpova tvrdnja da je koronavirus iz kineskog laboratorija nikad nije pobijena
O autorici:
* Dr. sc. Jadranka Polović je znanstvenica, politologinja, kao vanjska suradnica predaje na Sveučilištu u Splitu. Na Sveučilišnom odjelu za stručne studije, nositeljica je kolegija Etika u poslovanju / Bussines Ethics. Na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (UMAS) nositeljica je kolegija Medijska pismenost i kultura. Na Visokoj školi Međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammerskjold u Zagrebu nositeljica je kolegija Geopolitika. Vanjska je suradnica na Fakultetu hrvatskih studija.
Doktorirala je 2012.g., na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojem je prethodno stekla i znanstveni magisterij (2002.) Od 2004. do 2011. g. bila je članica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko – dalmatinske županije, te članica Radnih skupina Vlade RH za izradu Nacrta prijedloga 3. i 4. Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova (2006 – 2010 / 2011 – 2015.) Stalna je kolumnistica specijaliziranog analitičkog portala Geopolitika.news. Od 2005. do 2013.g., uređivala je i vodila emisiju Euroatlantski barometar na HRT Radio Splitu. Od 2009.g. do 2013. godine uređivala je i vodila TV emisiju Cenzura na regionalnoj televiziji TV Jadran, te je od 2013-2017. bila urednica emisije Osvrt.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/geopolitika.news
