Kad dođe do morala onda se vidi sva moralna katastrofa agresora.
A bježi se od morala svim političkim silama.
Živjeti s nekim decenijama, ići zajedno u školu, raditi s nekim, prijateljevati….
I SVE baciti zbog strane politike?
Svakog na kojeg se godinama nisi bunio na kojeg se nisi žalio – izdati, prokazati, na susjeda uperiti prstom ili nasrnuti sjekirom, i na ranjenika, i na ženu, i na dijete, ….
Velika je to Tragedija. Velika.
Ponovljena. Organizirana.
Slom svih snova o općem ljudskom, ako ne već o slavenskom ili južnoslavenskom jedinstvu. Slom svih snova o zajedništvu!
I ne samo snova nego i konkretne dugogodišnje borbe komunista da zaživi Bratstvo i Jedinstvo.
Sve je bačeno kroz prozor – “tamo negdje”. Navikli komunisti sve bacati ‘na djubrište Istorije’.
Sve zamijenjeno iracionalnom mržnjom. Ista ona mržnja na ‘kulake’, ‘buržuje’, ‘kontrarevolucionare’… sada u nedostatku ‘riješenih’ se okreće na najbližeg prijatelja, susjeda, kolegu, druga… Nema na koga drugog, a tu je. Ključa u prsima!
Seli! Umri! Nestani!
I ne samo da je moralna odgovornost sudionika nego i nijemih promatrača.
Gledaju komunisti svoj ideal, svoje djelo i kukavički šute, dijele se, sramno se odriču…
Ispada da je sve bilo zbog Komunističke Diktature, a ne zbog iskrenog ideala!
To znači godine laži i straha od Diktatora.
‘Skrenuo je s Partijske linije’! ‘Samo da nisam ja’!
Godine licemjernih i lažnih ‘zakletvi’.
I njima se pamti da su šutjeli, propuštali djelovati…
I sve bez kajanja!
Da je politički komesar shvatio što je napravio kad je zapovjedio “Od danas nema Boga”!? I da su poslušnici shvatili ‘Komu zvona zvone’?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
