Jeka u ušima s povorke “ponosa” me vrati u neki davni san.
Penjem se na krov rodne kuće i s dimnjaka želim dohvatiti krošnju stabla i oblikovati je.
Teška li posla! – dovikuje susjeda sa svoga balkona.
Iz straha da ću pasti, u minuti se ona stvori ispred kuće s velikim ljestvama.
Kaže: Sad si sigurnija, ja ću te držati, a ti radi.
Bilo meni drago što mi priskoči u pomoć, pa od sreće još ubrzam posao.
Umorne i ona i ja u tišini cijeli dan u napornom radu, zaključismo da imamo još puno posla, ali nećemo posustati dok ga ne dovršimo.
Mogu sama sutra nastaviti, ako ti imaš drugog posla – nagovaram je da odustane prije sutra, da joj ne omrzne napor, ali neda se ona.
Sutra ćemo pozvati ljude, cijelo naselje ako treba, ali krošnja će se ugledati u punom sjaju – smije se, sva od dragosti što pomaže.
Prolazi kraj nas neki nepoznati stari čovjek, smije se kao lud i dovikuje nam:
Vidi luda posla, što ga dvije započeše!
Tko je vidio potkresivati stablo?
Ono se pusti, pa taman se i osušilo.
I smije se, ometa nas, mi mu ne odgovaramo.
Ne odustaje, trese nam ljestve i ruga se.
Nas dvije se gledamo u čudu, usporavamo posao, ali nastavljamo…
A što misliš o tome da završimo?
Ovaj nam štetu radi – pita me susjeda, lagano popuštajući u zanosu koji ju je maloprije držao.
Zar da zbog njega propadne što su naši stari posadili? – pitam je bojeći se da joj starac ne ogadi posao i da ne pusti ljestve na kojima stojim.
Primi ona njih čvršće, a zvono budilice me s njih sigurno spusti na zemlju.
No jeka starčevog smijeha mi ostade živa.
U sitnom zanosu se hihoće, u većem trese ljestve i dere se živo kao u snu pokazujući mi slike novog svijeta:
“Vidiš, njima je ovo normalno.
Blud vlada njihovim tijelima, uživaju.
Vlast im je dala da se vijore njihove zastave,
dobili su novce za svoje maske i raskalašeno pronose grijeh.
Rugaju vam se i ovi i oni koje vi izabraste da vas vode.
Ma koje vi stablo oblikujete? Što će iznad ovoga jada blistava krošnja kad se ugleda?”
Prođe gotovo trideset godina od zadnje bitke, a čovjeku stari znanac mira neda, nego ga neprestano na grijeh nagovara, dajući mu za svako ropstvo novi kavez.
Najprije mu dade oružje i tenkove da ruši i prisvaja tuđe, sad mu dade perje i štikle da dokrajči i samog sebe.
Ugledam na trenutak jedan “ponosni” pogled ispod šminke i nakaradnog oklopa.
Nije ponos ovo u što gledam.
Ponos se ne odijeva ovako.
Ponosan pošteno zarađuje i skrbi za svoju obitelj.
Ponosni ne popušta pred slabošću, ne diči se grijehom.
Ovo je zarobljena duša koja čeka dan da zavapi Bogu iz dubine duše svoje.
Starac iz sna smije se svome djelu i žamori:
“Samo vam je ta krošnja i ostala”.
Istina je, ostala nam je samo krošnja.
I okupilo nas se mnoštvo oko nje.
Ne vide nas ovi što maske imaju, ali radimo na njoj dan i noć.
Iz nje nam vedri i oblači.
Iz nje voda pada, gasi žeđ, podiže rijeke i natapa polja.
Iz nje sunce grije, da nam dozrije plodove i utaži glad.
Iz nje dolazi Snaga koja svakom ponaosob govori:
“Budi čvrst i ustraj! Budi dugo strpljiv i hrabar junak! Doći će ti utjeha u zgodno vrijeme”
Ispod nje brat do brata, sestra do sestre.
Jedno drugog tješi i hrabri, podiže i grli.
Zajedničkim snagama već krajičkem oka kroz nju gledamo u kraljevstvo nebesko.
Naša zastava na zemlji je u bojama naše domovine,
a na nebu spomen Saveza.
Odjeveni smo u svjetle boje i imamo cilj.
Vjerujemo u jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje.
Polažemo srce u obitelj i domovinu naših predaka.
Zovemo se i jesmo Sveta Crkva Katolička.
S ove naše krošnje gledamo sigurno
svijet i u njemu sve kako prolazi.
I ovo će proći, znamo to, jer kroz nju čujemo obećanje Pravednoga koje navijek s nama ostaje:
Ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati (Mt 16,18)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
