Slika mališana koji zaziva “tata, tata!” dok mu tri policajca hrvačkim zahvatom izbacuju oca iz prigradskog vlaka i obaraju ga na peron dok drugi putnici ironično plješću “bravo, tata!” savršena je slika ludila u koje smo ušli s nastavkom pandemije. Taman smo pomislili da smo sretno isplivali, a kad ono – zapravo još nije ni počelo. Pandemija histerije tek slijedi. Naravno, za incident ponajviše krivim samog nervoznog oca, nesvjesnog da bi mu prva misao trebala biti njegov sin, da ne može sebi priuštiti luksuz javnog inaćenja i praznog junačenja te sasvim realne mogućnosti da će na silu završiti u policijskoj stanici. I pri tom ovisiti o dobroj volji drugih ljudi hoće li se ili neće pobrinuti za njegovo dijete kojemu zbog toga može ostati doživotna trauma, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
No, apsurd cijele priče o zaštitnim maskama doista smo ovih dana dotjerali do vrhunca. Nakon što smo mjesecima slušali o tome kako maske NE mogu zaštititi od virusa, sad nas odjednom prisiljavaju da te maske nosimo, kao da budućnost nacije i planeta ovisi o njima. Umirovljenicima milostivo dijele dvije maske dnevno, gradski službenici im ih vade iz kutija na kojima bijelo na plavo piše da te maske NE štite od Covida19. Mi ostali moramo se snaći kako znamo ako želimo u tramvaj ili autobus.
Ne, ne mislim da su maske beskorisne, naprotiv, gdje god nije moguće održavati minimalan razmak one su sasvim racionalno rješenje, samo naglašavam apsurdno suprotstavljene retorike stožera danas i prije samo nekoliko tjedana.
(…)
Dok izbacuju ljude iz autobusa jer nemaju masku, istovremeno nogometnim navijačima na stadionima – maske oduzimaju! Jer oni i dalje moraju imati otkriveno lice! Tisuće fanatičnih navijača tako mogu u žaru navijanja do mile volje pljuvati jedni po drugima, dok nervozne putnike izbacuju iz javnog prometa.
Isto tako, nikom ne pada na pamet zahtijevati maske u noćnim klubovima, jer bi to, dakako, itekako otežalo lizanje podova. Da ne govorimo da bi grljenje s cajkama trebalo biti dozvoljeno možda tek u odijelu astronauta. Jer izlazak u cajkaški klub i inače bi trebalo bi biti nešto kao šetnja u paralelni svemir. S obveznom karantenom. Neshvatljivo je zašto bi taj nekontrolirani klupski život morao biti tako važan za naše gospodarstvo, dokle god se mi obični mali dosadni Hrvatići moramo pobožno klanjati svakom ukazanju stožera?
Poruka iz Slovenije je jasna – udarite po stvarnim prekršiteljima sigurnosnih protokola, a ne po malim ljudima koji tu i tamo spuste masku ispod nosa. U ovakvoj atmosferi, čudo je da će nas pustiti na izbore bez maski.
Kao što je apsurdno birokratski bio zahtjev oporbe da Plenković ide u samoizolaciju, tako je apsurdno da vlakovi stoje zbog jedne osobe te da se neposlušne Hrvatiće naganja kao teroriste. Do nedavno smo teroristima zvali i one koji su kopanjem vlastitog povrtnjaka kršili samoizolaciju. Hoćemo li sad teroristima zvati one koji spuste masku jer su ispod nje doživjeli napadaj panike?
Možda tako i nije čudno da je Rajko Ostojić sam sebi propisao samoizolaciju, iako su mu iz stožera poručivali da ne treba. Naravno, Rajko u samoizolaciju, Rajko iz samoizolacije. Njegov pokušaj privlačenja pažnje bio je previše proziran, a pažnja medija prekratka, pa je tako Ostojić sam sebi propisao i prijevremeni izlazak iz samoizolacije. Toliko o njegovoj dosljednosti.
No, isto tako, premda i dalje vrijedi generalna ocjena da je Stožer do sada obavio sjajan posao, oni ne bi smjeli dopustiti da svoje povremene nedosljednosti pokušavaju popraviti dosljednošću na pogrešnim pitanjima te da tako taj dojam sami dovode u pitanje, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Izvor: narod.hr/vecernji.hr
