Izbori u Crnoj Gori održani 30. kolovoza ove godine mogli bi dovesti do tektonskih (geo)političkih lomova u susjednoj državi, ali i u čitavome geopolitičkom okruženju. Nakon više od 30 godina vlasti Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS), unatoč tomu što je relativni pobjednik izbora, mogla bi izgubiti vlast. Čelnik DPS-a Mile Đukanović i partnerske stranke kontroliraju 40 mandata, a oporba 41, što im omogućuje formiranje vlasti s obzirom na to da crnogorska Skupština ima 81 zastupnika (‘poslanika’). Zanimljivo je da se hrvatski korpus u Crnoj Gori prije izbora podijelio na dvije stranke: uz očito velikosrpsko ‘mazivo’, Radovan Rade Marić, bivši kadar JNA, osnovao je pred izbore novu stranku i tako omogućio izborni inženjering koji je Hrvate eliminirao iz crnogorskoga parlamentarnog života. Ovaj jedan mandat bio je odlučujući jer bi uz njega bio očuvan kontinuitet vlasti.
Đukanovićev zaokret
Mile Đukanović, kao što je svima poznato, devedesetih se godina deklarirao kao Srbin i pristajao uz velikosrpsku politiku. Crna je Gora sa Srbijom izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku. S vremenom, međutim, Đukanović je zaokrenuo politički smjer i Crnu Goru odveo na put euroatlantskih integracija. To je podrazumijevalo udaljavanje od Srbije i Rusije (iako je Rusija poduprla crnogorsku neovisnost od Srbije) i ulazak u NATO savez. Crna Gora čak je uputila neku, doduše nedovoljnu, ispriku za agresiju na Hrvatsku devedesetih godina. Navedeni politički zaokret nije se svidio Beogradu i Moskvi pa smo prije nekoliko godina imali pokušaj neuspješnoga političkog puča u Crnoj Gori. Sljedeći korak u radikalizaciji crnogorskih Srba imali smo krajem prošle godine kada je donesen tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti po kojemu vjerske zajednice moraju predočiti dokaze o vlasništvu nad svojom imovinom iz razdoblja prije 1918. godine kad se Crna Gora pridružuje Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Donošenje zakona izazvalo je masovne prosvjede pristaša Srpske pravoslavne crkve (SPC) koji se protive zakonu jer smatraju da će omogućiti oduzimanje imovine i SPC-u.
Jedan crnogorski novinar i publicist, crnogorski suverenist naklonjen suradnji s Hrvatskom, ovako mi je komentirao donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti: ‘Imovina je sada prepisana na državu, ona imovina koja je izgrađena do 1918. godine. To je neophodan korak za dalje. Sada SPC ne će tek tako moći s tom imovinom trgovati što li već, jer će im to biti nevažeće, to više nije njihovo. Što će biti u budućnosti, vidjet ćemo. Ovo je svakako korak naprijed. U Crnoj Gori jako je teška situacija. Zamislite da vam crkve u Hrvatskoj drži neki drugi narod, to znači da to svećenstvo ima izvanrednu priliku da mijenja nacionalni identitet. To SPC radi u Crnoj Gori, i napravili su veliki broj fanatika koji su u tu crkvu ušli radi vjere i Boga, a pretvoreni su u svetosavce, u srpske šoviniste.’
Mračna narav SPC-a
Znamo i mi u Hrvatskoj što je to SPC i što znači mijenjanje nacionalnoga identiteta. Utjecaj SPC-a, doduše, u Hrvatskoj danas nije kao ranije, ali srpsko-pravoslavno svećenstvo i dalje neumorno radi protiv hrvatske države, što zorno vidimo na primjeru patrijarha Irineja koji u svojim božićnim čestitkama negira hrvatski teritorijalni integritet, ali i u postupcima srpskih popova u Hrvatskoj koji znaju odbijati sprovode s hrvatskom zastavom hrvatskih branitelja pravoslavne vjeroispovijesti ili znaju u alkoholiziranome stanju gaziti hrvatski grb. Bit Srpske pravoslavne crkve, koja se snažno umiješala u nedavne izbore u Crnoj Gori i de facto napravila prevagu, jako je dobro opisao crnogorski književnik Milorad Popović koji je u razgovoru za Globus krajem 2018. rekao: ‘SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo, odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora za njih je ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnome svijetu da jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje.’
I za Hrvatsku, mutatis mutandis, vrijedi isto što i za Crnu Goru. Mračnu narav Srpske pravoslavne crkve odavno je opisao hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar. Pilar nije imao dvojba: ‘Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem.’ Crnogorci, jasno je to svima koji znaju nešto iz povijesti, povijesno nisu Srbi. Kao što sam svojedobno već sumirao pišući o ovoj temi za jedan portal: ‘Pretvaranje Crnogoraca u Srbe, mit o tome kako je riječ o Srbima odbjeglima iz bitke na Kosovu, djelo je srpskoga nacionalista Sime Milutinovića Sarajlije koji je 1827. došao na Cetinje i počeo širiti novoformiranu srpsku ideologiju koju je tada prenio na mladoga Njegoša. Do tada srpska nacionalna misao tek se u fragmentima pojavljivala u Crnoj Gori. Vrijeme je to općega širenja velikosrpske ideologija kad nastaje i pokret Srba katolika u Dubrovniku kao produkt djelovanja Vuka Karadžića koji je od početka 1834. do kraja travnja 1835. boravio u Dubrovniku, nakon čega odlazi za Boku kotorsku i Cetinje. Prvi Srbin katolik bio je Medo Pucić, no taj koncept dugoročno nije zaživio kao što je zaživio projekt posrbljivanja Crne Gore koju su u srpskim nacionalističkim krugovima kasnije nazivali srpskom Spartom, soli srpstva, drugim okom itd.’.
Velike podjele u državi
Kao posljedica djelovanja SPC-a i procesa srbizacije stanovništvo Crne Gore (koja je ostala katolička dosta vremena nakon Srbije) danas je izrazito podijeljeno. Odavno je poznata podjela na zelenaše, crnogorske suvereniste, i bjelaše, zagovornike ujedinjenja sa Srbijom. Procjena je da su oko 30 posto stanovnika Crne Gore ‘tvrdi’ Srbi koji su bili protiv odvajanja Crne Gore od Srbije. Prevladavaju nacionalni Crnogorci, no i oni imaju podijeljena stajališta: neki su za suradnju sa Srbijom, a neki za oštru diferencijaciju od Srba. Dio nacionalnih Crnogoraca svoj jezik naziva srpskim i članovi su SPC-a. Crnogorska pravoslavna crkva povijesno je autokefalna, no velikosrpska politika ukinula ju je nakon stvaranja zajedničke države. Obnovljena 1993., za sada ima vrlo mali broj pristaša. Treba dodati da u Crnoj Gori živi i značajan broj Bošnjaka i Albanaca. Broj Hrvata sve je manji, a uglavnom se radi o Hrvatima u Boki kotorskoj koja je, zahvaljujući odlukama komunista, istrgnuta iz sastava hrvatskih zemalja. Sve navedeno govori da je broj crnogorskih suverenista, koji žele potpuno odvajanje Crne Gore od Srbije, na granici dovoljnoga, o čemu svjedoče i rezultati nedavno održanih parlamentarnih izbora. Postoje slučajevi da se u istoj obitelji dio članova smatra Crnogorcima, a dio Srbima. Primjerice, Đukanovićev brat i dalje se smatra Srbinom.
Miloš Ković, jedan od mnogobrojnih velikosrpskih ‘Bog je rodom iz Srbije’ istoriografa ovako gleda na današnju situaciju u Crnoj Gori: ‘Pokušaj hrvatizacije okupirane Crne Gore u Prvome svjetskom ratu trajao je prekratko da bi dao ozbiljnije rezultate. Sjeme je ipak posijano. To se nastavilo u Kraljevini Jugoslaviji, u suradnji crnogorskih separatista s hrvatskim frankovcima i ustašama, ali i u frankovačkoj nacionalnoj politici Tita i njegove KPJ.
Proklijalo je u Drugome svjetskom ratu, u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkoj Nezavisnoj Državi Crnoj Gori. Ideje crnogorskih ustaša, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije (autor knjige ‘Crvena Hrvatska’, koji je Crnu Goru smatrao ostatkom Crvene Hrvatske, nap. D. D.), Krležina štićenika, preživjele su poraz iz 1945. Nigdje se Tito nije tako obračunao sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao u Crnoj Gori. Antisrpska struja među crnogorskim komunistima brzo je dobila potporu Tita i hrvatskih komunista. Simbolički, ključni trenutak bilo je drugo rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu i postavljanje, na njezinu mjestu, Meštrovićeva mauzoleja. Iz tog miljea dolaze nam Milo Đukanović i njegova družina’. Proglašavati Đukanovića gotovo pa ustašom može samo patološki velikosrpski um (broj čak i crnogorskih suverenista koji se zalažu za nekakvu jaču suradnju s Hrvatskom nije osobito velik, a u okviru montenegrizacije i Hrvati u Crnoj Gori nisu osobito dobro prolazili), no ovakvi su stavovi mainstream u današnjoj Srbiji koja se ne miri s gubitkom Crne Gore.
Dalekosežne moguće posljedice pobjede prosrpskoga bloka u Srbiji
U koordinaciji s Beogradom djeluju i crnogorske srpske stranke. Jednu oporbenu grupaciju čine ‘tvrdi’ Srbi i ponešto Crnogoraca, drugu umjereni Srbi i poneki Crnogorac, a čini se da bi ključeve vlasti mogla imati stranka pod nazivom URA na čelu koje se nalazi Albanac koji gotovo ništa nema zajedničko sa srpskom oporbom, ali prezire Đukanovićev režim koji je poznat po korupciji i klijentelizmu. Sadašnju Đukanovićevu vlast podupiru zapadne države pa ćemo vidjeti hoće li ta činjenica utjecati na Dritana Abazovića koji je predsjednik stranke URA. Kako bilo, postoji realna prijetnja (ako Đukanoviće ne uspije pronaći pokojega ‘žetončića’) da će prosrpski blok preuzeti vlast u Crnoj Gori. To bi, pak, moglo imati dalekosežne političke posljedice i po crnogorski politički ustroj i po odnose s drugim državama. Već sada se najavljuje izlazak iz NATO-a, povlačenje priznanja Kosova i uspostava bliskih odnosa s Beogradom i Moskvom. Dakako, sve bi to značilo i pogoršanje odnosa sa zapadnim zemljama i rekonfiguraciju odnosa na Balkanu. Proslava pobjede sa srpskim zastavama svakako je najbolji pokazatelj onoga što možemo očekivati u Crnoj Gori.
Prkačin upozorio na situaciju u Crnoj Gori
Zanimljivo je kako moguće preuzimanje vlasti u Crnoj Gori od strane radikalnih Srba nije naišlo na odgovarajuće političke reakcije u Hrvatskoj. U trenutku pisanja ovoga osvrta reagirao je tek saborski zastupnik Domovinskoga pokreta Ante Prkačin. On je u Saboru održao konferenciju za medije na kojoj je rekao: ‘Prije tri dana održani su izbori u nama donedavno prijateljskoj Crnoj Gori. Namjerno kažem ‘donedavno prijateljskoj’ jer trenutačno od slavenskih susjeda najkorektniji odnos imamo s Crnogorcima, međutim, prema rezultatima izbora vrlo lako vlast u Crnoj Gori mogu preuzeti potomci i nasljednici onih koji su granatirali i razarali Dubrovnik, žarili i palili Konavlima, pljačkali i ubijali i radili neviđena zvjerstva nad hrvatskim narodom. Takvima je mržnja prema Hrvatskoj još uvijek duboko usađena i glavni dio njihova djelovanja i razmišljanja.’ Prkačin je predsjednika Vlade Andreja Plenkovića upitao je li Hrvatska dovoljno poduzela da se jedan presudni mandat koji su mogli dobiti Hrvati ne izgubi. ‘Zanimljivo je da se 27 dana prije izbora raspao jedini hrvatski politički čimbenik u Crnoj Gori i nastala nekakva reformistička stranka, taman dovoljno da uzme nekoliko stotina glasova i da Hrvati ne uđu u parlament. To je išlo u prilog Beogradu i Amfilohiju Radoviću, odnosno, SPC-u koja je prvenstveno paramilitarna i parapolitička, a tek onda vjerska organizacija i očito je tko je nalogodavac tog raskola.’ ‘Je li hrvatska politika shvatila o čemu je riječ i je li se dovoljno angažirala oko toga? Ja tvrdim da nije. Jer da je shvatila što se događa u Crnoj Gori, onda je trebala reagirati još koncem prošle godine kada je crnogorski parlament izglasao Zakon o pravima vjerskih zajednica, kada je srpska crkva u Crnoj Gori stala na zadnje noge gotovo do razine izazivanja građanskog rata’, naglasio je Prkačin. Dodao je kako je temeljni problem u tomu što ‘hrvatska politika nije posvetila dovoljno pozornosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi jer onaj sotonizam koji se radi u Crnoj Gori egzistira i u Hrvatskoj. Doduše, u Hrvatskoj imaju manje snage i manji manevarski prostor pa nam ne mogu napraviti mnogo zla.’
Vrijedi spomenuti kako je, kao što je za Narod.hr zapazio Petar Horvatić, utjecajna nevladina organizacija IFIMES, u kojoj osim brojnih utjecajnih osoba značajno mjesto zauzimaju Budimir Lončar i Stjepan Mesić, otvoreno lobirala uoči izbora za smjenu ‘okorjeloga režima Mila Đukanovića’, kako su sami naveli u svome priopćenju. Također su pisali kako su Srbi poniženi, obespravljeni i odbačeni u Crnoj Gori. ‘Zašto IFIMES piše protiv Đukanovića, a ranije protiv Tomislava Karamarka i Gruevskoga, daje sam odgovor: Svaka inicijativa koja za cilj ima povezivanje u regiji, kao što je ‘mini Schengen’, koja je najvažnija regionalna inicijativa u proteklih 30 godina, nađe se na udaru Mila Đukanovića, piše IFIMES. Kome treba bolje i detaljnije objašnjenje od ove rečenice o ‘mini Schengenu’ država bivše Jugoslavije ili tzv. Zapadnoga Balkana?’, piše Horvatić za Narod.
Velikosrpska alternativa
Nema dvojbe da je Đukanovićev režim klijentelistički, no ono što se nudi kao alternativa mnogo je gore. Riječ je o prosrpskim krugovima koji će funkcionirati prema modelu koji će biti i mnogo koruptivniji od Đukanovićeva, a uz to će provoditi velikosrpski udar na Crnu Goru i okolne države. Započeti proces emancipacije Crne Gore od Srbije bit će time zaustavljen. Ako prosrpski blok preuzme vlast u Crnoj Gori, imat ćemo situaciju u kojoj će Srbi biti na vlasti ili pri vlasti u čak četirima državama: Srbiji, Crnoj Gori, BiH (Milorad Dodik) i Hrvatskoj (Boris Milošević). Tko kaže da se u miru ne može vratiti izgubljeno u ratu?
Hrvatska ne treba zaboraviti da je Crna Gora izvršila agresiju na Hrvatsku, no prema Crnoj Gori treba voditi mudru (geo)politiku i poduprijeti proces političke i svekolike diferencijacije i emancipacije Crne Gore od Srbije. Time se tupi oštrica velikosrpske politike i stvara sigurnije geopolitičko i sigurnosno okruženje. Velikosrpska politika, kao što vidimo ovih dana i u Crnoj Gori na primjeru proslava sa srpskim zastavama, i dalje je izvor destabilizacije Balkana koji je i dalje jedno veliko bure baruta.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
