Dr. Markić o kršćanskom aktivizmu: Svatko treba razumjeti da ovo društvo i ovaj narod ovise o svakom od nas

Varaždinska Biskupija je povodom 100. godišnjice enciklike pape Pija XI. “Ubi arcano Dei” koja je potaknula Katoličku akciju organizirala ciklus okruglih stolova. U emisiji “Vjera i nada” o kršćanskom aktivizmu govorila je Željka Markić, dr. med., izvršna direktorica udruge “U ime obitelji”. Željka Markić u svom je podcastu ugostila preko 100 gostiju, a u ovom je razgovoru koji je vodio novinar i urednik Branimir Gubić – ona bila gošća. Dr. Markić iznijela je svoje viđenje razvoja civilnog društva u Hrvatskoj koje je nakon pada komunizma „ponovno zarobljeno, umjetno stvoreno financiranjem iz inozemstva kako bi, iako nereprezentativno utjecalo na politiku“, o pokušajima da se vjernike ponovno, na načine već viđene tijekom komunističkog režima, „izgura“ iz javnosti, uskraćujući im njihovo pravo i obavezu da sudjeluju i doprinose društvu.

U razgovoru s Branimirom Gubićem ispričala je o ženama koje joj se javljaju jer duboko žale zbog pobačaja koje su napravile, objasnila je što povezuje robovlasnički sustav i današnje, ideološke tvrdnje da nerođeno dijete nije čovjek, te postavila pitanje o tome kako suci koji su donosili presude u skladu sa zahtjevima totalitarnog režima u Jugoslaviji mogu najednom pošteno suditi u demokratskoj Hrvatskoj? Ili kako mogu profesori koji su na fakultetima indoktrinirali studente „nebulozama službenog marskizma“ u demokraciji podučavati studente kritičkom promišljanju? Dr. Markić je podijelila s Branimirom Gubićem što ju pokreće i zašto kaže da su hrvatski branitelji i njihove obitelji platili tako visoku cijenu za Hrvatsku da nas ona sve obvezuje da dajemo svoj doprinos hrvatskom društvu…

Ovdje donosimo dio razgovora u emisiji Vjera i nada:

O laicima u Crkvi kao sjemenu kršćanstva u društvu

I Katoličkoj Crkvi ima jako puno sposobnih ljudi, laika kao i predivnih svećenika, župnika, redovnika i redovnica. Mislim da svatko tko želi, ima prostor za davanje. I kad kažemo laik, tu ne mislim samo na ljude koji su javno aktivni. Jer, i jedna majka koja se u potpunosti posveti obitelji, koja odluči brinuti se isključivo o svojoj djeci i koju vi nigdje nećete vidjeti u javnom životu – ona se isto ugrađuje u hrvatski narod i hrvatsku Crkvu. Mislim da ima puno ljudi. laika koje ne vidimo, a žive pošteno svoja zvanja. U izvrsnosti služe kao liječnici, profesori, učitelji… Posvećujući se u svakodnevnom životu. Stalno srećem takve ljude, Crkva ih je puna. I Hrvatska ih je puna. Oni ovaj narod drže živim. U toj vjernosti vrijednostima vjerni su sebi. Tako da rekla bih da je prostor za djelovanje i služenje ogroman.

O prelasku iz totalitarnog, komunističkog režima u demokraciju u Hrvatskoj

Rekla bih da je Hrvatska doživjela svojevrstan jedan fenomen nakon Drugog svjetskog rata. Koji nije o toliko vidljiv niti u jednoj drugoj postkomunističkoj europskoj državi. Osim možda u Sloveniji. U ostalim se postkomunističkim državama ipak nasljeđe komunizma ograničilo. Razumjelo se što se treba napraviti da se nasljeđe jednog totalitarnog režima ne bi nastavilo protezati i u demokraciju.

U Hrvatskoj je došlo do rata. I zato se taj prijenos iz totalitarnog režima u demokraciju nije zaustavio tako. Nije problem samo u tome je li netko bio u komunističkoj partiji. Problem je ako je netko kao profesor ili asistent na fakultetima, osobito društvenim, provodio odluke i politike komunističke partije. To znači da nije mogao biti znanstvenik s integritetom. Ako je netko uistinu podučavao studente sve one marksističke nebuloze koje su se nametale (kroz obrazovni sustav) – kako je on onda ušao u demokraciju? Kako se transformirao u tih godinu i pol dana i nastavio podučavati te studente? Ili ako su neki suci u skladu s komunizmom osuđivali nedužne ljude koji nisu htjeli „slušati“ totalitarni sustav? Kako su odjednom počeli pošteno suditi? U skladu s pravdom i zakonom, tražeći ono što je pošteno? U Hrvatskoj, dijelom zbog Domovinskog rata, nije došlo do odmaka od totalitarnog nasljeđa. Jer se cijelo društvo moralo usredotoči na obrambeni rat.

O civilnom društvu koje je u komunizmu izbrisano, a nakon pada komunizma umjetno kreirano

Civilno društvo je dio društva u kojem se građani sami organiziraju i uvijek bi trebalo izrastati „iz naroda“. Engleska riječ to odlično opisuje – „ grassroots“. U Hrvatskoj su nakon pada komunizma osnivane, iz inozemstva financirane i i trenirane lijevo liberalne udruge. Pokretali su ih oni koji su razumjeli ulogu koju civilno društvo ima u političkom životu. Dok mi to uopće nismo razumjeli. Nije mi u peti bilo takvo nešto.

I što se dogodilo? Unatoč demokratizaciji političkog sustava, vidjeli smo da je civilno društvo u stvari zarobljeno od ljudi koji za sebe tvrde da su oni predstavnici društva. A onda, kad se to malo razgrnulo, pokazalo se da oni nisu predstavnici velikog broja ljudi u Hrvatskoj, nego malog broja. Zapravo umjesto reprezentativnosti oni imaju puno prostora u medijima, jako su dobro organizirani i dobivaju velika sredstva (iz inozemstva i javni novac). A onda su se tek u zadnjih 10-15 godina i u tom okruženju počele stvarati udruge civilnog društva koje su doista plod zajedničkog volonterskog djelovanja građana. I mislim da je to izuzetno važno. Mi smo ponovno stvarali sve ono civilno društvo koje je bilo sravnjeno sa zemljom u vrijeme komunizma. Jer su i građanske i katoličke udruge, bratstva, škole bili u komunizmu zabranjeni.

Naše sudjelovanje u civilnom društvu je izuzetno važno

Smatram da je izuzetno važno da mi, kao građani ove zemlje koji žive u sustavu koje se naziva demokratskim, živimo „u društvu“. Dakle, da, ja sam vjernica. Ali sam isto tako i liječnica, majka, poduzetnica. Dakle, ja sam jedna jedinstvena osoba. I želim imati pravo živjeti sve to što jesam u društvu u kojem živim. Želim da to pravo imaju i moja djeca i svi drugi. A ne da mene netko ušutkava riječima: „Ne, ne, ti si vjernica, ti budi aktivna u udruzi „Kruh sv. Ante“, ali nemoj mi, molim te ništa pričati o pravu na život ili o tome što je brak, o korupciji…

Ne zanima me što ti misliš. Jer, ti si katolkinja.“ Takav je narativ potpuno neprihvatljiv. Ja jesam katolkinja, ali kad se zalažem za pravo na život – ja ne iznosim vjerske argumente, već one koji su prihvatljivi i onima koji nisu vjernici, znanstvene argumente. Istina je da mene moja vjera pokreće. Ona je izvor moje snage. Ona formira moje vrijednosti. Ali kada pričam s nekim tko nije vjernik i kada kažem da zakon treba štititi život od začeća, sve što govorim temelji se na znanosti. I na demokraciji. I na pravu i obavezi svakog čovjeka da se u društvu zalaže za drugog čovjeka i za njegov život. Mislim da je civilno društvo i naše sudjelovanje u civilnom društvu – izuzetno važno.

O pasivnosti ili aktivnosti katolika u društvenom djelovanju

Naravno da, na primjer, roditelji u jednoj mladoj obitelji s troje male djece, ne mogu sada s istim intenzitetom sudjelovati u civilnom društvu kao ja koja imam četvero odrasle djece i unuka. I danas se ne moram boriti za svoju egzistenciju na način na koji sam se borila kad sam imala četvero male djece. Ali svatko može doprinijeti. Svatko treba razumjeti da ovo društvo i ovaj narod ovisi o svakom od nas. I neće neka politička kasta sve za nas lijepo riješiti. I onda će sve biti super. Neće. Nikada nije tako bilo i nikada neće biti. Kao prvo, zato što političke kaste traže kontrolne mehanizme.

Oni traže da se od njih traži da rade dobro svoj posao. A kao drugo, mi svi imamo brojne darove i bogatstva koje trebamo ugrađivati u društvo. Bez tog našeg doprinosa, to će društvo biti sterilno. I neće imati priliku dobiti ono što mu je potrebno – taj dar vjere koji mi imamo. I te istine koje razumijemo najprije srcem, a onda i razumom. One su putokazi za dobar život. Već ovdje, na zemlji. A svi mi trebamo putokaze. Ja sam jako zahvalna što sam osobno , u svom životu imala putokaze – kako živjeti. Što nisam morala ići teži putem. Eksperimentirati i gubiti se. Pa onda odživjeti pola života na krivi način i onda shvatiti da je bilo pogrešno.

Meni se javlja puno žena koje su imale pobačaj. Njima je uistinu teško živjeti s tim da su izgubile svoje dijete. Unatoč tome što danas razumiju da su prekinule život svog djeteta. Teško im je i unatoč tome što su, sigurna sam, dobile oprost, što su pred Bogom čiste i opravdane. Njih to i dalje boli.

Uloga nas jednih za druge – podijeliti iskustvo, reći istinu

Mi smo dobili recept za život jedinstvom svih tih ljudi koji su nam davali primjer. Od ljudi iz naših obitelji, preko svetaca, i ljudi koji su dali svoj život za dobro. Naših branitelja u domovinskom ratu. Sve to nama daje smjernice kako živjeti. I te smjernice zlata vrijede. Jer, na primjer, ja pamtim svaku osobu koja mi je davala upute kada sam pokretala svoju firmu. Kako da sve dobro poslovno posložim. Dakle, sve te upute sam odmah slušala i primjenjivala.

A isto je i u osobnom životu. Dobro je kad dobiješ ohrabrenje da se udaš. Ili imaš djecu. Sad kad se sjetim – da, bilo je teško brinuti se o dvoje male djece. Ali zahvalna sam kad se sjetim kako su me bližnji, moja mama, svekrva i drugi ohrabrivali da imam još djece. Da je divno imati djecu. I da ću biti presretna što ih imam. To je uloga nas jednih za druge. Podijeliti iskustvo. Reći istinu. Da, teško je, ali se isplati. Da ne budemo u situaciji da nam nitko nije rekao istinu.

Te žene koje su napravile pobačaj, kad mi se javljaju, one svjedoče da žale i da im nitko nije jasno rekao da ne pobace. Što ih nitko nije uputio. Jer, kažu, to ne bi napravile. Mi ćemo to ove godine govoriti u 12 gradova Hrvatske. Ljudima, ženama koje ne poznajemo govorit ćemo: „Nemoj pobaciti. To je tvoje dijete. Tvoj sin ili kćer. Postoji drugi način. Pomoći ćemo ti. Sačuvaj svoje dijete. Za sebe i za sve nas.“

Za 50 godina nitko neće moći reći da su „svi u Hrvatskoj bili za zakon koji omogućuje prekidanje života nerođenog djeteta“

Ne želim da za 50 godina, kada netko kaže da je u Hrvatskoj bio na snazi zakon kojim se moglo prekinuti život nerođenog djeteta – može reći I svi su se s tim slagali. Svi su bili za to.“ Ne, ja nisam bila za to. Niti vi. Deseci tisuća ljudi su se javno tome protivili. Kroz Hod za život i na druge načine. Slično je bilo i s robovlasničkim sustavom. Mi danas na to gledamo kao na nešto nevjerojatno. Da je postojao sustav koji je tvrdio da čovjek crne kože nije čovjek, da nije vrijedan kao čovjek bijele kože. Ali tamo je stalno bilo ljudi koji su govorili da je to laž. I ta istina je naša obaveza. Želim kroz svoje djelovanje posvjedočiti što je istina o čovjeku, o nerođenom djetetu.

Isto tako mi je jako važna i sloboda. U tom smislu se zalažem i za demokraciju u ovom društvu. Ako u ovom društvu neka agencija za elektroničke medije ugasi jednu televiziju, zato što kažu da je vrijeđala pravoslavnog svećenika, onda očekujem da ta ista agencija ugasi i drugu televiziju zato što je vrijeđala katoličke svećenike. Dakle, želim vidjeti sustav koji je pravedan, u kojem zakon i pravila vrijede jednako za sve.

Naš aranžman oko referenduma o braku je bio temeljan za demokratizaciju ovog društva. I iznošenje istine o važnosti braka i obitelji. Na žalost, 10 godina kasnije došli smo do muškarca koji je sebe proglasio ženom. I onda sudjeluje u Americi u ženskom natjecanju. I pobjeđuje plivačice. Muškarca koji nije imao nikakve rezultate u muškim plivačkim natjecanjima. A sada se proglasi ženom i pobijedi plivačice koje cijeli život naporno treniraju. I to se sve događa u vrijeme feminizma, istog onog koji ne priznaje ženama jednakovrijednost izbora – da žele imati djecu i zadovoljno živjeti i brinuti o svojoj obitelji.

O iskustvu dobrote i spremnosti na žrtvu hrvatskih branitelja

Spletom okolnosti Imala sam privilegiju tijekom Domovinskog rata raditi kao ratna izvjestiteljica. Božić 1991. godine dočekala sam u Sisku. I dobro pamtim muškarce, ondje, na terenu, koji su držali liniju u rovu, u mjestu Mošćenica, dok su njihove kuće, njihovo selo, Srbi već bili zauzeli. Dakle ljudi, čije su kuće okupirane i opljačkane, držali su liniju obrane za nečije tuđe kuće. To je bilo iskustvo takve dobrote, žrtve i spremnosti učiniti ono najbolje što čovjek može učiniti. Svi smo mi i najbolji i najgori, ali kada vidiš ono najbolje u ljudima u takvim, ratnim okolnostima. Onda želiš to isto imati i u miru. Želim da u Hrvatskoj imamo priliku biti ono što jesmo. Mirno reći ako se s nečim ne slažem i zašto se ne slažem. Bez da me netko naziva radikalom i blati.

O nadi, optimizmu i zašto je Hrvatska predivno mjesto za živjeti

Hrvatska je prelijepa. To je prvo. Drugo, ima puno ljudi koji su otvoreni, srdačni, bliski. Ovo je jedino mjesto gdje bih ja htjela podizati djecu. Imamo dar Crkve, koja je živa, aktivna. Privilegija je da možeš u svakom gradu otići na svetu misu i čak odabrati kod kojeg propovjednika. Ima toliko puno živih molitvenih zajednica. Imamo bogatu kulturu. Imamo to nasljeđe Domovinskog rata. Sve te žrtve ugrađene u naše živote. Uvijek kažem. Ja imam uz sebe svog muža. S kojim svako jutro sjednem, zajedno popijemo kavu.

Popričamo, čujem ja njega i on mene. Dakle, ovih 30 godina, od kad sam se udala za njega, imam kraj sebe čovjeka kojeg volim, koji mene voli, s kojim imam obitelj. Imam ga uz sebe. U Hrvatskoj i danas ima mnogo žena koje nemaju svog čovjeka uz sebe. Kojeg su one voljele isto koliko i ja volim mog muža. A njihov muž nije uz njih, jer se nije, poput moga, vratio živ iz rata. Zato što je on dao život i za moju obitelj. I za svoju obitelj. Ta žrtva je ugrađena u sve što mi imamo ovdje u Hrvatskoj. I to sve što mi imamo u Hrvatskoj, čini jako skupim. Ja zato uopće ne mislim odustati od toga da ova zemlja i ljudi dobiju ono najbolje. Jer uistinu na to imamo pravo. Za nas je plaćena toliko visoka cijena.

O ulozi supruge, majke, bake – stigne li zadovoljiti sve oko sebe, i privatno i poslovno?

Sigurno da ne stignem sve. Imam braću i sestre, i puno nećaka i nećakinja. Imam jako dobru svekrvu, koja mi je puno pomagala kad su mi djeca bila mala. Imam bliske prijateljice. Ne stignem sve ali nastojim u nekom vremenu svakome nešto dati. I jako me usrećuje to tkanje osobnih odnosa: I ti stalni poticaji koje dobivamo da gradimo autentične odnose jedni s drugima. Ja ništa ne bih mogla raditi bez podrške i ljubavi mojih bližnjih. Onog prvog kruga ljudi koji mi pomažu i mole za mene. A onda i svih suradnika i volontera.
A tek unuk! On me je oduševio, nisam uopće shvaćala kako je to super dobiti unuka! To mi je takav dar i otkriće, tako da jedva čekam sljedeće.

O blagoslovu vjere koju se dobiva u obitelji i povezanosti sa svetim Ivanom Pavlom II.

Moje roditelje je papa Ivan Pavao II. pozvao da zajedno s 17 parova iz cijelog svijeta sudjeluju na sinodi obitelji. Dakle, to je bila prva sinoda o obitelji na koju su pozvani laici, bračni parovi. Da sudjeluju zajedno s kardinalima. Dakle, sv. Ivan Pavao II pozvao je laike. Moji roditelji su nakon toga dva mandata bili članovi Papinskog vijeća za obitelj. Imali smo priliku u više navrata susresti sv. Ivana Pavla II. To je doista dar. A taj prijenos vjere, to svjedočanstvo roditelja, obitelji, dobrih svećenika i časnih sestara izuzetno je važno.

Ali istovremeno, svatko od nas se treba odlučiti i reći Bogu svoje „da“. Mislim da je jako važno kada govorimo o odgoju djece, to bitno imati na umu. S jedne strane, da smo odgovorni i da imamo veliku ulogu u tome da odlučno prenosimo našoj djeci važnost vjere i vjeru samu. Ali istovremeno, da onda i mi i oni razumijemo da Bog želi od svakog od nas naše osobno „da.“

O Hodu za život u Varaždinu 3.6.2023.

U Varaždinu se 3. lipnja hoda za život. Peti i šesti mjesec prilika je kada svatko može odvojiti vrijeme i doći na jedan od Hodova, ove godine u 12 gradova, i svojom prisutnošću pokazati da se zalaže za zaštitu nerođenog djeteta, za pravo liječnika i medicinskih sestara na priziv savjesti. Također, i za mnoge majke koje ne znaju niti što je pobačaj, kakve ima posljedice kao niti osnovne znanstvene činjenice o svom nerođenom djetetu. Svatko tko to želi može odvojiti vrijeme i doći barem jednom godišnje na Hod za život u svom gradu. Nadam se da će Varaždinci i ove godine doći u velikom broju.

Cijeli razgovor možete pogledati na poveznici.

Izvor: narod.hr