Novinarka i kolumnistica Glasa Istre napravila je razgovor s ‘transrodnom’ osobom koja otvoreno govori o rodnoj disforiji, procesu tzv. promjene spola, ali i upućuje i nedvosmislenu kritiku transrodnom lobiju i udrugama koje iza toga stoje. Ova biološka žena koja se danas smatra muškarcem prošle je godine, prema našim saznanjima, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić prijavila istarsku LGBTIQ udrugu da ilegalno uvozi spolne hormone. Pravobraniteljica mu nije ništa odgovorila.
U nastavku vam donosimo naglaske na razgovor novinarke i kolumnistice Glasa Istre Helene Mostarkić Gobbo s ‘trans’ muškarcu iz Istre u tridesetim godinama koji je ispričao kako je tekao njegov put, ali i podijelio svoje stavove o gay paradama, saznanja o ilegalnoj hormonskoj terapiji kojom se bave pojedine LGBT udruge te aktivističkoj indoktrinaciji djece po pitanju transrodnosti.
>Pionirka u liječenju dječje rodne disforije upozorava da trans medicinska industrija šteti djeci
”Bila je rijetkost da bi me zadirkivali baš zbog toga”
“Uvijek sam bio u nekom miješanom društvu, nije da sam naginjao više prema ženskom ili muškom pa da sam, kao, po tome shvatio da je možda ipak moja biologija kriva”, kaže naš sugovornik. Već je, kaže, u prvom razredu osnovne škole svima rekao da je muško ili da će to postati. “Znam da to nije bilo postavljeno kao želja nego baš kao činjenica, odnosno kao nešto što već jest ili će se dogoditi”, prisjeća se.
“Naravno da nisam imao pojma o čemu pričam, niti kako to uopće postići, niti što ta konotacija znači. Za mene je to jednostavno bilo tako. Bit ću muško i to je to. Apsolutno nitko nije imao problema s tim i djeca k’o djeca, prihvatila su to odmah”, prisjeća se.
Kaže da su, kako su on i vršnjaci rasli, počela zadirkivanja no, naglašava, nikad u zloj namjeri. “Tinejdžeri kao tinejdžeri, zezaju svakoga. Ima onih koji će shvatiti osobno i onih koji će prihvatiti šalu. A, realno, bila je rijetkost da bi me zadirkivali baš zbog toga, više su se bazirali zezati za druge gluposti”, kaže i nastavlja priču sjećanjima na adolescenciju.
>Svi britanski mediji pišu o novoj knjizi o klinici za ‘promjenu spola’ kod djece; kod nas to nije tema?!
U proces tranzicije je ušao s punih 25 godina, prošao brojne tretmane psihologa i psihijatara.
“Budući da Istra nema specijalizirane stručnjake u tom području, morao sam odlaziti u Rijeku i Zagreb. To je trajalo oko godinu dana. Da je bilo frustrirajuće bilo je. Ali svejedno sam znao da je to bilo potrebno iz istog razloga zbog kojeg sam i ja toliko čekao, trebali su evaluirati je li zapravo nešto drugo problem”, priča.
“Kad sam prošao kroz sve procjene, rečeno mi je što će mi sve trebati za promjenu spola u dokumentima kada to budem htio napraviti. Ipak, pričekao sam još nekoliko godina, iako mi je preporučen i endokrinolog koji mi je vrlo brzo odobrio hormone”, objašnjava…
”Aktivistima se cijeli život vrti oko te jedne stavke”
Ističe da koliko god je otvoren u vezi osobne tranzicije izrazito ne voli površne odnose s osobama koje bi samo htjele pričati samo o tome, kao da nema drugih stvari u životu, a takvi su uglavnom, veli, aktivisti.
“Aktivistima se cijeli život vrti oko te jedne stavke, cijeli svijet mora znati da su oni to i to, bore se za prava koja već imaju, stvaraju probleme gdje ih nema. Jer, ne daj Bože da je sve u redu, morali bi početi živjeti kao i svi drugi, bez da traže da im se sve servira na pladnju zato što glume žrtve”, govori prisjećajući se kako su ga psiholozi svojevremeno htjeli “spojiti” s drugim transrodnim osobama.
>Donosimo sve o udruzi koja je nositelj transrodne agende u Hrvatskoj, a iza koje stoji Noah Kraljević iz afere Zambija
>Mate Mijić ‘oprao’ ‘progresivdžije koje odbijaju raspravljati s neistomišljenicima’
“Samo sam rekao nek’ zaborave. Što imam pričati s njima? Što se tiče stručnog savjeta, ne mogu mi reći ništa više nego što mi može reći liječnik. Nemam se što spajati s drugima koji su “kao ja”; nije to da imamo neki zajednički hobi pa da možemo raspravljati o tome, nego imamo isti poremećaj, a to nije nešto o čemu tek tako raspravljaš”, priča sugovornik Glasa Istre.
”Sva ta prava već imaju pa se pitam koja je uopće cijela svrha toga?”
“Oduvijek sam mrzio kad se stvaraju problemi oko nečega što nije problem. Nikad nisam volio ni te parade, ni aktiviste, ni udruge… Sve to oni čine samo radi sebe. Što se tiče parada, mislim da je vrlo očit problem to što se ljudi šetaju goli i rade svakakve scene. Za neki pokret koji u teoriji služi kao borba za neka prava, kako ih misle ostvariti na takav način? Osim toga, sva ta prava već imaju pa se pitam koja je uopće cijela svrha toga? Davnih dana ljudi koji su započinjali te pokrete imali su razloga za što se boriti, nisu bili vulgarni kao današnje parade i uspjeli su. Zahvaljujući njima danas se može normalno živjeti, dok današnji aktivisti ne služe ničemu, samo stvaraju dodatne probleme prvenstveno LGBT osobama”, smatra.
Transrodnost jest poremećaj
Kaže i da je Hrvatska imala jako dobar zdravstveni sustav što se tiče transrodnog procesa. “Međutim, sve je to zahvaljujući aktivistima palo u vodu, pomoć koja se oko nekih stvari prije mogla dobiti sada se ne može. I sve to jer je profesionalnim žrtvama smetalo da je dijagnoza mentalni poremećaj. Mene zanima što bi oni htjeli da piše!? Naravno, htjeli bi da ništa ne piše, ali po kojoj logici bi onda htjeli dobiti tretman?”, nastavljaj prozivati udruge i aktiviste.
“Transrodnost i jest mentalni poremećaj, a oni bi se trebali pomiriti s time umjesto da glume žrtve jer im se ne sviđaju činjenice. A samim time što stvaraju toliku dramu oko te dijagnoze, oni su prvi koji daju negativne konotacije mentalnim poremećajima koji ne moraju nužno biti toliko loši. Nije sve tako crno i bijelo. Većina populacije ima mentalni poremećaj, najčešće anksioznost i depresiju, i živi s time, ali nitko ne stvara dramu oko toga niti se pravi kao da se svijet vrti oko te jedne stvari. Vode život sasvim normalno. A njima je puno teže jer im ponekad stvarno ni lijek ne može pomoći, ali i dalje ne dopuštaju da im to bude prepreka u životu”, govori.
“To je takozvana greška prirode. I što sad?”
Transrodnost je, tvrdi, neurološki poremećaj koji se dogodi još u majčinoj utrobi kada fetus počne razvijati spolne organe, a iz nekog se razloga dogodi malformacija u mozgu koji ne percipira hormone koji novostvoreni spolni organ šalje te se iz tog razloga mozak razvije u onaj od suprotnog spola.
“To je takozvana greška prirode. I što sad? Greške se događaju, nema se što tu filozofirati”, naglašava i dodaje da bi čovjek funkcionirao kako treba mozak i tijelo trebaju biti usklađeni, ali ako je mozak “kriv”, do te usklađenosti ne može doći. Zbog toga, ističe, transrodna osoba oduvijek zna i osjeća da nešto nije u redu, jer zaista nije, ali ne zna to opisati riječima.
Nepovezanost uma i tijela
Nepovezanost uma i tijela stvara mentalni poremećaj zvan rodna disforija, kaže.
“To je, zapravo, naša dijagnoza. Bez rodne disforije netko ne može biti trans, koliko god propaganda pokušavala uvjeravati obratno”, napominje. Kaže i da, uz nepovezanost uma i tijela, postoji još jedan problem koji “normalni mozgovi imaju”, a to su ‘filteri’ za mentalne poremećaje koji su obrambeni mehanizam protiv istih. Navodi da se nekim ljudima svejedno poremećaji uspiju ‘provući’, no kod transrodnih osoba taj ‘filter’ jednostavno ne postoji pa transrodne osobe kod stručnjaka dolaze i s određenim brojem drugih mentalnih poremećaja, a ne samo rodnom disforijom.
“Trenutni lijek je uzimati hormone suprotnog spola tako da se tijelo, koliko je god moguće, ujednači s mozgom. Efekt koji to ima, osim fizičkih promjena, jest da drastično ublažava mentalne poremećaje koje osoba već ima i lakše ih drži pod kontrolom. Isto tako, teže je ‘primiti’ nove poremećaje. Da se ne uzimaju hormoni, poremećaji bi se samo nastavljali nadodavati kroz godine ovisno, naravno, o razini rodne disforije koju netko ima”, objašnjava naš sugovornik.
Pitanje je koji će hormoni dugoročni učinak imati
Napominje da je važno znati da je sve još uvijek u eksperimentalnoj fazi te tek treba vidjeti koji će to dugoročni utjecaj imati, no dok se ne nađe nešto bolje i učinkovitije, hormonska terapija je trenutna solucija za rješavanje tog problema. Upozorava da bi hormonska terapija trebala biti svjesna odluka te da bi po tom pitanju samo odrasla osoba smjela odlučivati za sebe. Napominje da se ljudi trebaju u potpunosti razviti i jako dobro proučiti moguće nuspojave te razgovarati s liječnikom prije nego donesu odluku bi li prešli na hormone.
”Djeca ne bi smjela primati hormone”
“To forsiranje za djecu u današnjici je zastrašujuće! Djeca ne bi smjela primati hormone, bila ona samo u nekoj fazi takvog razmišljanja, ili zapravo bila transrodna. Hormoni su jaki i mogu napraviti veliku štetu nekome tko je još u razvoju; najčešće su to osteoporoza i sterilizacija. Djeca nisu u stanju razumjeti dugoročne probleme koji mogu nastati, niti dati informiranu dozvolu liječniku. U Europi su shvatili taj problem i postepeno su počeli zabranjivati hormonalne zahvate, a i operacije na djeci, dok u Americi to kontinuirano, sve više i više, propagiraju i nameću ljudima, govoreći da je to normalno i da nije nimalo riskantno. Riskantno je za odrasle, kamoli za djecu”, ističe sugovornik.
>Klinika Tavistock: Zastrašujuće mjesto gdje su djeci i tinejdžerima davali ‘blokatore puberteta’ kao bombone
“Da im je stvarno stalo do dobrobiti djece, sklanjali bi ih od ikakvih informacija. Djeci se ne bi smjelo pričati o LGB, a kamoli o T! Krade se djeci ta nevinost i cijelo djetinjstvo ako ih se odmah tuče po glavi s odraslim temama. Dijete bi samo sa sobom kroz razvoj i odrastanje trebalo shvatiti tko je i što je”, napominje upirući prstom u jednu udrugu koja voli blatiti naš zdravstveni sustav.
Ilegalno uvoze hormone
“Jedna udruga proziva hrvatski zdravstveni sistem da nije fer, da ne daje podršku, da se hormoni moraju plaćati i da su užasno skupi, a nisu. Što oni rade? Ilegalno uvoze hormone iz jedne od susjednih država bivše Jugoslavije jer je jeftinije, a onda ih ilegalno prodaju, pogotovo onima bez liječničke dozvole za korištenje”, upozorava pojašnjavajući da je uglavnom riječ o korisnicima koji iz bilo kojeg razloga izbjegavaju odlazak kod liječnika, ili im roditelji ne smiju znati za to, ili im je predugo čekati liječničku potvrdu pa uzimaju hormone samostalno, bez ikakve kontrole.
>‘Transfobna’ Švedska donijela nove smjernice o davanju hormona djeci: Rizici u ovom trenutku nadmašuju korist
“Ako netko uzima bilo što da liječnik nije prepisao i ne ide liječniku, kako da mu se pomogne”, pita se i dodaje da se ne može dobiti podrška bez da se uopće i traži.
Prihvaćen u okolini
Vlastito iskustvo transrodnosti opisuje kao nešto zbog čega nikada u životu nije imao problema ni s kim.
“Ni poslodavci koji su saznali naknadno ni oni koji su znali odmah nisu mi stvarali probleme jer problema nema. To je samo jedna karakteristika mene koja nema veze s mojom kompetentnošću u odrađenom poslu. Isto tako, među ljudima koje sam upoznao kroz život ima naravno i onih koji ne prihvaćaju taj aspekt mene, ali me cijene kao osobu. Ni to nije nikakav problem. Ne mora svatko sve prihvaćati i ne radim ništa zbog drugih nego zbog sebe, za moju dobrobit. Ono što sam uvijek govorio je: “Slobodno mi se obraćaj kako hoćeš, ali ljudi će tebe krivo gledati, ne mene”. Jer, ako fizičkim izgledom nalikujem na mušku osobu, netko tko mi se obraća u ženskom rodu ispada glup”, kaže.
Nije problem ako netko ‘fula’ zamjenicu
Dodaje da se u razgovoru dogodi da netko ‘fula’.
“To kod mene ne predstavlja nikakav problem, nikakav trigger na koji bi aktivisti odmah pukli i napravili dramu oko toga. Iskreno, više mi je smetalo prije uzimanja hormona nego sada, ali nisam to davao do znanja, jer ne mogu očekivati da mi se netko obraća u muškom rodu dok izgledam i zvučim kao žena. Sada sam totalno opušten što je, kako sam rekao, mogući efekt hormona koji ublažava poremećaje i s time sve okidače rodne disforije”, priznaje.
Kaže da više cijeni direktnost ljudi koji se protive transrodnosti, jer s njima zna na čemu je, iako ovisi o načinu na koji se to iskomunicira, nego one ljude koji se prave da je sve to normalno i lijepo. Volio bi, kaže, da se ljudi ponašaju normalno, jer nitko nije napravljen od stakla.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Glas Istre
