Mogao bi netko pomisliti, pa zar mi nemamo pametnijeg posla nego se baviti pozdravom “Za dom spremni?” Zar je u ovo vrijeme masovnog iseljavanja, demografske katastrofe, krize morala i krize institucija, najvažnija stvar je li taj pozdrav fašistički, ili stari hrvatski?
Problem s tim pozdravom je što se kroz njega pokušava stvoriti percepcija o Domovinskom ratu kao o ustaškoj ujdurmi, a ne legitimnoj obrani. Ljevica ga uglavnom koristi kao krunski dokaz hrvatske ustašoidnosti, zovu gradonačelnike gradova po svijetu u kojima treba nastupiti Thompson da bi objasnili da je on “fašista” i da mu treba zabraniti nastup, za antifu je on crvena krpa, nešto na što će uvijek odreagirati, refleksivno. Plaču Zuroffu na ramenu. Čak i inače smireni Pupovac izgubi samokontrolu kad rasprava skrene na “ZDS”.
Podrav ZDS nije marginalna tema
ZDS je ovog tjedna ponovo aktualan: Puno bure na političkoj sceni je izazvala izjava Predsjednice kako je pogriješila kada je za pozdrav „Za dom spremni” ustvrdila da je povijesni hrvatski pozdrav, te za tu grešku optužila bivšeg savjetnika.
“Prihvaćam činjenicu koju su rekli povjesničari, da to nije povijesni hrvatski pozdrav. Međutim poanta te izjave nije bila na tom dijelu rečenice, nego da je on kompromitiran i neprihvatljiv i tu je poanta i na to se treba usredotočiti”, poručila je predsjednica. I kao što je svojom prvom izjavom, neovisno o ogradi da je pozdrav kompromitiran i neprihvatljiv, navukla na sebe bijes antifa-ljevice koja je ionako ne voli, tako je ovom novom, o tome da je pogriješila u vezi toga da je to stari hrvatski pozdrav, izazvala puno kontroverzi i podjela na desnici.
A usto je na konferenciji za novinare u svome Uredu u povodu četiri godine mandata, poručila je i da nitko zbog izražavanja svoga mišljenja ne bi smio biti sankcioniran zatvorskom kaznom, misleći pritom na Zorana Ercega, koji se predstavlja kao hrvatski branitelj, što je čista “false flag” operacija: Taj čovjek je predvodio nekoliko vrlo uspješnih difamacijskih kampanja protiv hrvatskih ratnih veterana.
Ja se slažem s Predsjednicom da sloboda govora mora biti apsolutno zajamčena te da se zbog izgovorene riječi nikoga ne treba sankcionirati. No, zašto pod to ne spada i pozdrav ZDS? Meni, iskreno, ne smeta niti kad netko viče “Živio Tito”, smatram ga kretenom doduše, no ako jednako tretiramo sve totalitarne režime, zar ne bismo jednako onda trebali tretirati povike “Živio Tito” i “Heil Hitler”? Ne bi li oba trebala biti dozvoljena, ili oba zabranjena?
Pobjednici trebaju odrediti što je dozvoljeno, što ne
Ali znamo zašto onaj prvi nije zabranjen: Komunisti su bili dio savezničke koalicije u Drugom svjetskom ratu, pobijedili su u njemu. Parole i simbole poraženih neprijatelja su saveznici zabranili, jer se to tako oduvijek radilo, poraženom neprijatelju ne želite dati priliku da ponovo stane na noge. Prvo, jer će vam se osvetiti, kad tad. Drugo, želite biti i moralni pobjednik i ne želite ostaviti svom narodu ni tračka sumnje o pravednosti njegove pobjede. Ne želite nikakvih moralnih dilema tog tipa, jer je to pogubno za budućnost nacije. Gubitak samopouzdanja je početak puta u gubitak suvereniteta i podaništvo. Zato svaki zlostavljač prvo gleda poljuljati samopouzdanje svoje žrtve.
Komunisti su se, ni krivi ni dužni, isključivo zaslugom Hitlera koji je glupo i neočekivano napao SSSR iako su imali pakt, našli na pobjedničkoj strani u ratu, zajedno sa zapadnim demokracijama – koje su planirali revolucijama ili vojno poraziti i pokoriti. Sebe su prozvali još prije rata “antifašistima”, što je termin kojeg je plasirao Staljin kako bi popravio image komunizma: Valja zamijetiti da se na zapadu tijekom Drugog svjetskog rata taj pojam nikad nije koristio, niti se uz Churchilla ili Roosevelta ikad taj pojam vezao ili spominjao, niti su se zapadni saveznici ikad deklarirali kao “antifašisti”, pa je stoga spominjanje nekog “demokratskog antifašizma” deplasirano. Antifašizam je uvijek bio isključivo antidemokratski fenomen, antifašisti su mahom bili zločinci poput Staljina, Ceausssescua, Envera Hoxhe. Komunisti su postali antifašisti, ali demokracija im je i dalje bila neprijatelj (danas demokraciju zovu “populizam”).
Zašto smeta Thompsonov ZDS a ne smeta Šabanova crvena beretka s 4c?
I tu dolazimo do toga zašto je u Hrvatskoj, uz sve probleme koje ima, ZDS tako visoko na listi prioriteta kako ljevice koja želi ne samo strogo kažnjavati njegovo korištenje nego i zabraniti nastupe bilo kad i gdje jednom Thompsonu zbog korištenja tog pozdrava u pjesmi nastaloj u Domovinskom ratu (Domovinskom, ne Drugom svjetskom, to je bitno!) tako i desnice koja smatra da on treba biti ne samo legalan i legitiman nego postoje i prijedlozi da bude službeni pozdrav.
Je li ovo potonje uopće moguće? Srbija je dobar dio četničkih simbola proglasila službenim simbolima Republike Srbije: ovih dana je tragično stradao Šaban Šaulić, koji se pred tri godine pojavio na pozornici s crvenom beretkom s 4C, kapom koja je bila simbol četničkih postrojbi u ratu. Zanimljivo da nitko nije tražio da se njemu zabrani nastupanje bilo gdje, iako svakako takvi simboli izazivaju vrlo bolna sjećanja kod žrtava srpskog terora devedesetih, kad je Srbija pokrenula osvajačke ratove protiv Slovenije, Hrvatske, BIH i Kosova. On je tada rekao da su to službeni simboli srbije, a ne četnički.
Srbija je isto tako rehabilitirala i sve moguće četnike, od Draže do Kalabića, koji je dokazano surađivao s Nijemcima. To je također nešto što hrvatskim antifašistima baš i ne smeta: U krugovima antifašista se općenito smatra da su antifašisti Srbi, i pošteni Hrvati. Pošteni Hrvati nisu bivši partizani poput Tuđmana, niti oni koji nemaju ništa s ustaštvom niti žele imati, poput Grabar-Kitarović, nego oni koji rade za srpsku stranu, protiv nezavisnosti Hrvatske i za Jugoslaviju.
Treba li ZDS biti službeni pozdrav?
U politici treba biti realan, bizantinska podvala kakva je upalila Srbiji, kad je četničke simbole iz rata jednostavno proglasila državnim simbolima, ne može upaliti Hrvatskoj. To smo eventualno mogli tamo negdje tijekom rata ili neposredno iza. Sad je raširena percepcija o tome da je ZDS ustaški pozdrav.
No zanimljivo je da se u jednoj presudi Europskog suda za ljudska prava spominje kako petokraka, iako simbol komunizma, ne treba biti zabranjena jer je ona bila i simbol međunarodnog radničkog pokreta (koji je u osnovi isto tako komunistički, no pustimo to sad).
I tu sad dolazimo do suštine stvari. Marko Perković Thompson je u svom priopćenju ovog tjedna jasno naveo: ZDS je pozdrav koji se koristio u Domovinskom ratu. Nije bitno je li ZDS stari hrvatski pozdrav ili ne, kuna je recimo kao novac postojala samo u NDH pa je svejedno postala službena novčana jedinica u Hrvatskoj.
Ako je i bio ustaški pozdrav, ZDS je postao pozdravom koji se koristio u jednom obrambenom ratu, na strani onih koji su branili svoju zemlju. Da su imali i svastiku istetoviranu na čelu oni bi i dalje bili na pravoj strani, a oni koji su napadali tuđu zemlju na pogrešnoj, uz sve antifa – đinđe kojima su se kitili. Kao što križ oko vrata ne čini vjernika, tako niti simboli ne čine niti “antifašista” niti ustašu, i kad Thompson govori da su hrvatski branitelji u zadnjem ratu bili antifašisti, na neki je način u pravu, ako uzmemo ono što bi “antifašizam” trebao značiti a ne što stvarno znači. Naime, oni su se oni borili protiv srpske politike koja je u svojoj suštini bila iskonski fašistička, iako se skrivala iza antifašističkih simbola i retorike.
Na žalost, mi danas živimo u jednom strahovito površnom stoljeću, koje ne prepoznaje kontekst, koje vanjštinu stavlja ispred suštine, formu ispred sadržaja, koje stvari prosuđuje po vanjskim simbolima umjesto po stvarnim činjenicama. To su prave predrasude, a ne ono o čem ljevica priča.
Ne trebamo bježati od svoje prošlosti, a najmanje od Domovinskog rata
Za Hrvatsku bi svakako bilo bolje da nikakvi pozdravi niti insignije koje se mogu povezati s ustašama nisu korišteni u Domovinskom ratu. No jesu, i mi od te činjenice ne možemo niti trebamo bježati. Thompson od toga ne bježi, i to je jako dobro objasnio u ovotjednom priopćenju, ali isto tako je dobro objasnio da taj ZDS ne mora imati nikakve veze s onim iz Drugog svjetskog rata. Naravno, svaka borba za neovisnost Hrvatske će se uvijek povezivati s “ustašama”, i tu postoji i jedna jaka peta kolona u Hrvatskoj koja na tome inzistira, i upravo je ta peta kolona koja se skriva iza “antifašizma” najveći problem Hrvatske.
Ta peta kolona je nakon rata uspjela, glupošću i propustima Hrvatske, poraz pretvoriti u neku vrstu “moralne pobjede” time što je izokrenula stvari, a da je pritom prava reakcija hrvatske strane izostala: nisu negativci oni koji su ubijali po tuđim zemljama da bi stvorili Veliku Srbiju genocidom i etničkim čišćenjem, nego su oni antifašisti jer su nosili petokraku i 4C, a oni koji su se branili su fašisti jer su pozdravljali sa ZDS. Mrtva hrvatska djeca nisu bitna, a jednom djevojčicom koja je ubijena kao svjedok ubojstva svog oca iz koristoljublja, a ne zato jer je bio Srbin, se maše kao krunskim dokazom da su Hrvati ustaše i zločinci.
Krivnju se “individualiziralo” i ljude slalo u Haag da bi se relativiziralo odgovornost Srbije kao države za pokretanje rata, a Hrvatska je na to, dijelom i zbog međunarodnog pritiska, pristajala umjesto da postavi stvari na svoje mjesto. Prava osuda Srbije i njene politike je izostala, nitko od “hrvatskih intelektualaca” nije primijetio kako je sve što se događalo u Srbiji osamdesetih bilo gotovo navlas jednako društvenim procesima koji su se događali u Weimarskoj Njemačkoj, i kako su ti društveni procesi hranjeni osjećajem nacionalnog neuspjeha i poniženja doveli do iste socijalne patologije u obje države, patologije koja je stvorila kako Hitlera tako i Miloševića. Uostalom, nevjerojatno je koliko su ta dvojica, i njihove politike, bili slični, iako je jedan slovio za “antifašista”.
Umjesto da Hrvatska poruči jasno i glasno: Simboli pod kojima je država rušena i napadana će ubuduće biti zabranjeni u Hrvatskoj, oni koji su korišteni u obrani, uključujući ZDS će biti definitivno legalizirani (naravno, to se ne odnosi na neka slova U, Pavelićeve slike i slično) a tko se buni protiv njih, za njega ćemo znati tko je i što je, ona se krenula ispričavati Srbiji što uopće postoji, i što je pobijedila.
Istovremeno smo dozvolili srpskoj i “antifašističkoj” propagandi da rastrubi da je ZDS ustaški pozdrav, a ne i pozdrav iz Domovinskog rata (pri čemu je nebitno je li stari hrvatski ili ne), a nismo reagirali kad je Srbija rehabilitirala četništvo i četnike.
Kako ćemo dokazati da je naš rat bio pravedan ako su naši simboli proglašeni zločinačkim?
Time smo poraženima u ratu dali priliku da oni nama određuju što smijemo koristiti a što ne, od simbola pod kojima smo ih pobijedili. To je suludo. Još je luđe da su u Hrvatskoj simboli pod kojima je napadana danas legalni jer su to “službeni simboli Srbije”, a oni pod kojima se branila sotonizirani, i zbog njih se ljudima uništavaju egzistencije i karijere.
No ako su naši simboli zločinački, a njihovi ne, onda se jasno postavlja pitanje tko je u tom ratu bio zločinac? Hrvatska, jasno, a Srbija je nepravedno poražena. Srbija stoga može temeljem toga stvarati pretpostavke za novi rat protiv Hrvatske, mobilizirati svoje stanovništvo temeljem osjećaja da im je nanesena nepravda i da su sile zla, “ustaše”, pobijedile u ratu, te da treba stvari dovesti na mjesto. Istovremeno, Hrvate se time demoralizira: kako ćemo svojoj djeci i unucima objasniti za što smo se borili ako su neki naši simboli zabranjeni kao zločinački? Situacija, dakle, nije takva kako si neki misle – „zabranit ćemo ZDS i sve će biti u redu“. Neće. Stvari su otišle predaleko, i stvorili smo si ozbiljan problem, umjesto da smo postupili kao i saveznici nakon Drugog svjetskog rata.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
