Bivši hrvatski premijer Zoran Milanović osoba je koja se savršeno prilagođava političkom trenutku, pa prema tome i izgrađuje svoj javni diskurs. Stoga njegove izjave posljednjih dana, a osobito iz susreta s braniteljima, pršte „ozbiljnim namjerama“ da stane na glavu zmiji koja se zove Srbija, podigne čast i dostojanstvo branitelja do samih nebesa, pritisne Milorada Dodika i Republiku Srpsku, a Hrvatsku utvrdi kao lidera ne samo regije, već valjda i cijele južne Europe.
To je Zoran Milanović, tipičan proizvod hrvatske političke konvertitske scene: majstor poze, obrata i mimikrije. Učenik dobrih učitelja, a što će mu bolji od onoga kojeg je uzeo kao desnu ruku – višestrukog konvertita Stipe Mesića. Uz odlične pobočnike Beljaka i Vrdoljaka, ljude kojima je smisao života samoodricanje i dobrobit Hrvatske i hrvatskog naroda.
Zaborav je poput alkohola: što ga više koristiš, prije će te doći glave. Zaborav je vrsta opijenosti i doslovan nedostatak zdravog razbora. On čovjeka, a i narod, može koštati jako mnogo.
U zaboravu je uvijek i nužno sadržana naivnost, a ona je prije svega duševna i karakterna mana. Od nje boluje i hrvatski narod, pa više zaboravlja nego prašta, a bilo bi bolje da pamti, razumije, pa oprosti.
Vratimo li se samo malo u prošlost uz ime Zoran Milanović dolaze nam slike napada do zuba opremljene policije na branitelje, upadi policije na posvećeno mjesto kao crkva što se ni fašisti nisu usudili raditi, izrugivanje istih branitelja s kojima se sada tako „odlučno i državnički“ razgovara.
Kao mali primjer: u listopadu 2015. je premijer Zoran Milanović za iste branitelje i prosvjednički šator izjavio da – smrdi.
Tada su razočarani branitelji reagirali sljedećom izjavom: „Iako ta izjava ponajviše govori o elitističkom predsjedniku vlade i njegovom kućnom odgoju, ona je samo nastavak dosadašnjih Milanovićevih omalovažavanja hrvatskih branitelja.
Podsjetimo se, Domovinski rat Milanović nazvao je građanskim, Hrvatsku slučajnom državom, a branitelje niskoobrazovanom sirotinjom.
Mi, hrvatski branitelji i najteži invalidi Domovinskog rata, pokazali smo svoju hrabrost i dostojanstvo onda kada je bilo najpotrebnije. Danas imamo slobodnu i samostalnu Hrvatsku u kojoj Zoran Milanović može sjediti u premijerskoj fotelji i s visoka gledati na one čija mu je žrtva i hrabrost to omogućila.”
Usprkos svemu, poput harlekinskog lika iz srednjovjekovne talijanske komedije, predsjednik SDP-a, ide dalje. Danas, pred izbore za javnost Milanović uzima lik i ulogu idealističkog, hrabrog borca protiv nepravde robinhoodovskog tipa, dok je u stvarnosti samo smiješna kopija Superhika koji bez pogovora brine samo za – elitu.
Koja nije išla u Domovinski rat gdje su bili djeca siromaha, radnika i slabije obrazovanih.
Prije nepunu godinu dana ugledni njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung raspisao se o liku i (ne)djelu Zorana Milanovića. Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska teturala poput drogiranog boksača, sve pod palicom SDP-ovog vođe. Poznati novinar tog uglednog njemačkog lista Karl-Peter Schwarz ovako je naslovio članak ‘Tito mu je draži od Tuđmana, ne poštuje zakone EU, a na jesen će opet biti biran’.
Sjetio se tada novinar 2007. kada je Milanovićeva retorika bila bitno drugačija nego danas i kada je na pitanje: Tito ili Tuđman?; odgovorio bez razmišljanja: Tito! Bilo je to na valu detuđmanizacije i odricanja od branitelja i Domovinskog rata. Iako danas to zvuči kao spekulativna fikcija da to izgovori bilo tko na javnoj sceni, njegova najbliža dugogodišnja koalicijska saveznica Vesna Pusić rekla je te mučne 2007. „kako joj je među mnogima najgori upravo prvi predsjednik Franjo Tuđman“.
Završavamo tekst s dvije rečenice: jedna Zorana Milanovića, a druga uglednog novinara FAZ-a Karla Petera Schwarza.
One savršeno oslikavaju tko je od kuda došao, kako je živio i što se zapravo DANAS događa u Hrvatskoj pred našim očima.
Pri tome kada čitamo ova dva citata, ne zaboravimo da je u slučaju HDZ-a iz 1990. i HDZ-a iz 2016. riječ o dvije bitno različite stranke.
Godine 1990. program HDZ-a bio je osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije, borba protiv komunističkog totalitarizma, suprotstavljanje velikosrpskoj agresiji i okupljanje Hrvata pod jednu zastavu crven-bijeli-plavi bez ideoloških oznaka na istoj.
I ne zaboravimo, domoljubni nukleus hrvatskog naroda tada je gotovo plebiscitarno glasovao za HDZ, dok je SKH-SDP pokupio glasove članova Partije i njihovih prijatelja, oficira JNA i njihovih obitelji, Srba i možda još ponekog koji je naivno vjerovao u laž komunističkog i jugoslavenskog idealizma.
„Ne znam nikoga iz kruga svojih prijatelja i znanaca iz osamdesetih godina tko je na prvim izborima glasao za HDZ“, rekao je u razgovoru za H-alter Zoran Milanović.
„I dok se u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj još donekle uspjelo zamijeniti stare elite, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj su one skoro nedodirljive“ (Karl–Peter Schwarz, novinar FAZ-a, 2014.).
Tekst se nastavlja ispod oglasa