“Gastronomija nadilazi ono što pojašnjava što treba jesti i piti, tj. stvarne proizvode, nego kako jesti, kada i gdje ćemo jesti, a što je najvažnije zašto jesti hranu, odnosno način na koji trebamo jesti i piti”, stoji u doktorskoj disertaciji donedavnog ministra obrane Marija Banožića na temu “Marketing selektivnih oblika turizma u Kontinentalnoj Hrvatskoj”. Čovjek je skroz u pravu. Ako tom definicijom gledamo gastronomske preferencije njegovih stranačkih kolega, recimo jednog veterana Vladimira Šeksa i nešto novije uzdanice kratkog sjaja Gabrijele Žalac, doista možemo svašta iščitati.
Posjednih dana javnost se zabavljala gastronomskim užicima HDZ-ovaca.
Doznali smo tako da je za javni novac najslađe jesti, bilo da su to krvavice i buncek uz tri butelje graševine ili neka finija spiza kojoj je očito naginjala nekadašnja ministrica Gabrijela Žalac.
Sve bolje sjedne kad se plaća javnim novcem
No, kakve god gastro preferencije ova družina imala – jedan je zajednički nazivnik – sve bolje sjedne kad se plaća javnim novcem.
Jer država – to sam ja ili država to smo mi. Pa ako mi imamo čašćenje kompanjona s kojima plivamo u mutnoj vodi u nekom fensi restoranu sa stranim imenom, slavimo rođendan ili nam se karta bela u ocvalom restoranu sa sasvim domaćim imenom u srcu Zagreba, onda nam to treba platiti država.
Jer država to smo mi – stranka.
Nekoć stožerna.
Iako smo se nagledali sličnoga i ranije, mene ovakvi slučajevi i dalje frapiraju.
Iznova. Svaki put.
Pa koji đon obraz moraš imati da jedeš i piješ sa svojom ekipom, nije važno je li buncek koji je zaliven graševinom, oborita riba ili ossobuco ukrašen klicama, kako možemo pretpostaviti u posljednjem nastavku slučaja Žalac i onda mrtvo hladno to platiš tuđim novcem?!
Ne stvarno, kažeš konobaru molim račun i onda iz džepa izvadiš službenu karticu?! To tak’ ide?
U prvoj sceni nakon partije bele s mlađom ekipom i Vladimirom Šeksom karticu vadi vječiti gradonačelnik Otoka Josip Šarić te buncek, krvavice i tri butelje vina stavlja na račun nešto manje od pet tisuća duša kojima je gradonačelnik.
Poslovni partner Šeks
Kad je javnost doznala da je račun plaćen javnom novcem, Šarić se zakopava još dublje pa kaže da ima kao gradonačelnik određeni iznos za reprezentaciju i ‘ugošćivanje poslovnih partnera’.
Kakve Šarić poslove ugovara sa stranačkim kolegom Šeksom uz belu, buncek i krvavice?! Misli li Šeks investirati možda u ovaj slavonski grad kojem je počasni građanin?
Šariću nikako nije jasno što je skrivio, no, ajde, kad ga je napalo – vratio je on sto i nešto eura koje se pojelo i popilo – na račun Grada Otoka. Nema tu neke higijene, ne kuži što je tu krivo pa krivi one koji su ga raskrinkali i prijeti nekakvim prijavama.
I može mu biti. Šarić je na čelu tog grada, nekoć općine, od 1993.
Bez prekida. Saživio se s njim, izgubio granicu gradskog i vlastitog.
Biraju ga Otočani vjerno i bez greške, iako ih je između dva popisa stanovništva (2011. – 2021.) za petinu manje.
Ono što Šarić s veteranom Šeksom obavi za sto i nešto eura na račun poreznih obveznika, nekadašnja ministrica regionalnog razvoja, i pazite, fondova Europske unije, radi s malo više stila.
Samo najbolje za našu ministricu
Ona je bit će, te fondove EU-a, za koje je bila glavna i odgovorna, isto doživjela kao svoje.
Pa ona je bila ministrica tih fondova, pa što iz fondova ne bi platila finu klopu u stilski besprijekornom restoranu u širem središtu Zagreba?!
Možda će vas zanimati
Europski tužitelji istražuju Žalac: Potrošila je tisuće eura iz fondova na privatne zabave?
Gabrijela Žalac ponovno je pod istragom. EPPO sumnja da je novcem ministarstva podmirivala privatne račune u zagrebačkim restoranima…
Ona te sve kohezije i konkurentnosti shvatila doslovno pa je mislila ako je ona ministrica i EU fondova, onda je valjda ta lova njena. Pa neće valjda njoj tamo neki europski istražitelji provjeravati svaki euro?!
Srećom, od ovih iz EU povremeno ima i neke koristi, pa je tako ured europskog istražitelja fino iskopao ručkove, večere i rođendane Gabrijele Žalac, vrlo neslužbene, plaćene opet – novcem građana Europske unije.
Pa je tako naša ministrica u fensi restoranu rezervirala, ne stol tamo gdje puk jede, već vip salon na galeriji koji omogućava diskreciju i privatnost. Sve službene stvari odrađivala u kabinetu u ministarstvu, a ove neslužbene – u vip galeriji, diskretno.
Tamo se jede oborita riba, suflei, pjenice, odresci, stejkovi , ono – veliki tanjur- male porcije… Pa pospu malo klica, pokapaju neki umak ili reducirani aceto i eto fine ministrice.
Ne jede ona nekakve bunceke.
Svašta!
To možda samo kad plaća svojom karticom.
Kad plaća puk, e onda najbolje za našu ministricu i njenu priju Josipu iz Knina. Onu šta je mijenjala prezime i šta voli vjetroelektrane.
Sve je to naše…
Ovakvo kokošarenje preko leđa građana tako je svojstveno zemljama u tranziciji. Ima natruha toga i u ”razvijenim zemljama zapadne Europe”, no ti odlaze s funkcije i u slučajevima da zabunom ispeglaju službenu karticu za wc papir.
Postojao je sustav koji je brisao granicu između javnog i privatnog, koji je brisao granicu između našeg i mojeg. Javnih troškova i privatnih, države i stranke.
Sve je to naše…
Možda, ako si imao iskaznicu koja je otvarala sva vrata.
A imalo ju je oko sto tisuća onih koji su tu iskaznicu zamijenili preko noći HDZ-ovom, kako svjedoči Andrija Hebrang.
Država to smo mi.
Zna to dobro Vladimir Šeks.
No OK, gdje je to naučila Gabrijela Žalac koja nije dočekala ni primanje u omladince prije nego se Juga raspala?
Odgovor na to prilično je jasan.
Učila je od najboljih.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa