27. srpnja 1941. službeno se obilježava kao dan oružanog (srpskog) ustanka u NDH. To se nije dogodilo samo u Srbu, nego i u obližnjim Drvaru, Bosanskom Grahovu, Bosanskom Petrovcu, na jednom velikom i kompaktnom teritoriju države NDH. Tek naknadno su komunističke vlasti Jugoslavije razdvojili ovaj jedinstven događaj na dva odvojena događaja: ustanak u SR Hrvatskoj i ustanak u SR Bosni i Hercegovini.
Dok se o pokoljima i progonima Hrvata u Srbu, Boričevcu, Donjem Lapcu u Lici posljednjih godina dosta piše, velom šutnje obavijeni su pokolji Hrvata u obližnjem Drvaru i drugim mjestima tadašnje NDH. A oni su bili čak brutalniji i jeziviji nego oni u Srbu. Samo u Drvaru je brutalno je ubijeno preko 400 Hrvata. Istočna Lika i Zapadna Bosna su 27. srpnja 1941 bili mjesto najstrašnijeg zločina i iživljavanja nad Hrvatima, a pokolji su trajali više od mjesec dana. Bio je to genocid nad Hrvatima s ovog prostora, oni su doslovno nestali u ubijanjima, paleži i progonima srpskih ustanika. A u njemu su sudjelovali i partizanski narodni heroji ili antifašisti kako danas 2023. neki nazivaju te rigidne boljševike i i perjanice Titovog komunističkog režima.
Danas je opće poznata stvar da totalitarni režimi imaju sistematsku i organiziranu metodologiju kako da kontroliraju i nadziru ljude. Jedno od psihološko-propagandnih oružja takvih režima je ‘nadzor povijesti’.
Sve u cilju postizanja najprizemnijih i nejnehumanijih proklamiranih “progresivnih” ciljeva takvih režima.
Komunizam – ispiranje mozga kroz ‘kontrolu povijesti’
Jedan od takvih totalitarnih sustava 20. stoljeća bio je komunizam. On je, nažalost, dio moderne povijesti hrvatskog naroda, koji je bio njegova traumatizirana žrtva. Kao i drugi narodi srednje i istočne Europe, koju je “oslobodila” Crvena Armija, i svijeta čiju je modernu egzistenciju obilježilo nasilje i neljudskost komunističkog totalitarizma.
Ti ljevičarski režimi imali su svoje različitosti, razvojne faze, krize, specifične identitete, ali sve je odlikovalo – nasilje i neumorna ideološka ljevičarska propaganda do ispiranja mozga.
Uza sve drugo, ‘kontrolirati povijest’ bio je jedan od najvažnijih stupova tih režima.
Tako je jugoslavenski komunizam, u crno-bijeloj matrici ocrtavanja moderne povijesti, skrivao i najčešće iskrivljavao povijesne događaje. Ne treba smetnuti s uma i ovo: iskrivljavanje povijesti u Jugoslavijij nije imalo samo totalitarističku komponentu, nego i velikosrpsku komponentu, u kojoj su žrtve uvijek bili Srbi, a naslilnici i koljači uvijek bili Hrvati.
To je bila stigmatizacija s ciljem pokoravanja i vladanja nad Hrvatima.
Antifašistički ustanci u stvarnosti su strašni pokolji hrvatskog naroda
27. srpnja 1941. slavio se svake godine u Jugolsaviji, u SR Hrvatskoj (mjesto Srb) i SR Bosni i Hercegovini (mjesto Drvar) kao Dan ustanka. Taj dan je bio slavljen na republičkoj, pa i državnoj razni, kao početni dio antifašističkog partizanskog pokreta od 1941-1945. godine.
Popularno se to nazivalo ‘narodnooslobodilački ustanak naroda i narodnosti komunističke SR Hrvatske i Titove Jugoslavije’.
U stvarnosti, i Srb i Drvar 27. srpnja nisu bili odvojeni ustanci u SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini. Oni su bili u jedinstven događaj koji se dogodio isti dan na teritoriju jedne države – Nezavisne Države Hrvatske (NDH).
To je povijesni kontekst događaja.
Komunisti, četnici, ustanici, partizanski narodni heroji, naoružani Srbi…nasilje, palež, krv, smrt
A geografski, Srb i Drvar su udaljeni zračne linije jedva 20-ak kilometara, događaj se zbio isti dan, u istoj državi – sve je jasno da se ta dva, kao i druga oružana događanja i strašni pokolji tih dana (Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Donji Lapac, Boričevac) ne mogu odvojiti.
A povijesno je istina da su u stvarnosti radilo ne o oružanom komunističkom i partizanskom ustanku, nego o brutalnom pokolju svega hrvatskog, od male djece do staraca, na jednom velikom teritoriju dijela države NDH. U njima jest bilo komunista i poznatih partizana (Đoko Jovanić, Gojko Polovina, narodni antifašistički partizanski heroj Stojan Matić i dr.), ali bilo je i mnogo četnika, srpskih paravojnih milicija, naoružanih srpskih seljaka i drugih.
Primarni cilj nije bio napad na oružane snage NDH, nego progon i ubijanje Hrvata, što se u stvarnosti i dogodilo. Ti pokolji su trajali više od mjesec dana, do posljednjeg u Kulen Vakufu, u rujnu 1941., gdje su masovno ubijeni muslimani (danas Bošnjaci) i Hrvati katolici koji su se iz spaljenog Boričevca sklonili u ovaj gradić
Danas je dosta toga poznato o tim pokoljima, koji se usprkos svemu morbidnom i zločinačkom što se događalo tada prema Hrvatima, i dalje slavljenički obilježavaju u Hrvatskoj. Pokolji djece, pokolji staraca, bacanja u jame, pokolji hodočasnika, ubijanje svećenika, rušenje crkava, odrubljivanja glava, palež, progon, mržnja i nasilje nad civilima.
Drvar – mjesto užasa
Pobunjeni su Srbi 27. srpnja najprije napali Drvar koji je zauzet sljedećeg dana. U Drvaru su pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani (Bošnjaci). Partizanka Mara Došen svjedočila je o tom događaju pred istražnim povjerenstvom vlasti NDH u Prijedoru u ljeto 1942. godine, piše vecernji.hr
Hrvatske obitelji žive bacali u kotlove celuloze
Dr. Irma Rotbart, supruga poznatog ljevičarskog književnika i hungarologa Ervina Šinka, bila je liječnica u Drvaru. Ona je u svome dnevniku, koji je pedantno vodila, opisala napad na Drvar koji ju je iznenadio. Zapisala je kako je 30. srpnja vidjela \”da kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci svezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe\”. U jamu Kamenicu, napisala je dr. Irma Rotbart, ustanici su bacili \”preko 200 povezanih muškaraca katolika\”. Srpski su ustanici, uz ostalo, 27. srpnja 1941., 89 Hrvata koji su radili u Tvornici celuloze u Drvaru s obiteljima pobacali žive u kotlove celuloze.
Prema talijanskim izvorima, u Drvaru je ubijeno oko 400 Hrvata.
Istodobno s akcijom u Drvaru i Grahovu, akcija srpskih pobunjenika ili ustanika počela je i u Lici. Uslijedio je njihov upad u vlakove. Stradali su hodočasnici koji su se vraćali s proslave Sv. Ane s Oštrelja i iz Kosova Polja. Ubijeno je nekoliko činovnika i vojnika te drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor. Nestor je, naime, 25. srpnja službeno otputovao u Knin, a 27. srpnja bila je nedjelja. Iako je bio upozoren na ustanak, pater Waldemar Maximilian Nestor, s obzirom na to da su ga svi poznavali, nije se nadao najgorem i nije htio da njegovi župljani budu bez mise pa je ranim vlakom otputovao u Drvar. Ustanici su napali vlak u Trubaru, a Nestora izvukli i ubili. Na drugoj postaji, Vaganj, pobunjenici su također ušli u vlak, i sve katolike, hodočasnike koji su bili na proslavi Sv. Ane, odveli u Trubar, a zatim pobili pokraj jame Golubnjače. U međuvremenu, u Bosanskom Grahovu i okolici također su stradali Hrvati. Neki od njih baš su 27. srpnja odvedeni u Kamenicu pokraj Drvara gdje su mučeni i ubijeni.
Bosansko Grahovo – užas, strah, teror i ubijanje Hrvata
Grahovski događaji koji su kobno završili počeli su 27. srpnja u 10 sati. Najprije su ustanici, četnici, pod vodstvom Brane Bogunovića (koji je izvršio samoubojstvo 1944.!) uhvatili župnika Jurja Gospodnetića, rođenog Dalmatinca. Potom su pozvali sve lokalne Srbe ispred katoličke crkve sv. Ilije, stavili župniku na leđa magareći samar i jahali na njemu. Onda su srpski ustanici naložili veliku vatru te uz veliku viku i galamu nabili župnika na ražanj. Uhvaćeni Hrvati, uključujući i župnikovu majku, bili su primorani sve to gledati, nakon čega su odvedeni u tunel u Tiškovac u kojem su mučeni, potom odvedeni u Kamenicu i ubijeni. Sjedište župe Grahovo inače je bilo u Obljaju, selu u kojem je rođen i Gavrilo Princip.
Nekoliko dana poslije, 2. kolovoza, ustanici su počinili strašan zločin u hrvatskim selima u zapadnoj Bosni, Krnjeuši i Vrtoči, koja su potpuno spalili, a više od dvjesto stanovnika ubili, uglavnom članove obitelji koji su se prezivali Balen i Skender. Josipu Matijeviću, trgovcu, odrubili su glavu, stavili je na kolac i nosili okolo, a truplo bacili u oganj. Ubili su i devetero članova njegove obitelji, među kojima petero djece. Župnik Krešimir Barišić također je ubijen. Ti su zločini počinjeni pod vodstvom četnika Mane Rokvića i Laze Astlagića.
Kulen Vakuf – srpski ustanici silovali i zaklali nemoćne mlade žene
Tokom rujna 1941. godine srpski ustanici, čije su formacije činili komunisti i četnici, ubili su oko 60 posto ukupne populacije Kulen-Vakufa i okolice. Ubijani su svi, od još nerođene djece u utrobama majke do iznemoglih staraca. Ubijeno je više od 2.200 ljudi, uglavnom muslimana, ali i Hrvata iz obližnjeg spaljenog Boričevca, njihova imovina opljačkana, a kuće popaljene. Za smrt nedužnih ljudi nikad niko nije odgovarao, mada su se vrlo dobro znale okrutne ubojice.
Najodgovorniji za genocid u Ljutočkoj dolini ne samo da nisu nikad odgovarali za svoje nedjela nego su postali narodni heroji i bliski Titovi suradnici – najistaknutiji članovi partizanskog pokreta i Partije. To su bili Jovo Medić (pukovnik JNA), Đoko Jovanić (narodni heroj i general JNA), Nikola Karanović (narodni heroj i general-potpukovnik JNA), Slavko Rodić (narodni heroj i zamjenik načelnika Generalštaba JNA) i Milan Žeželj (narodni heroj i general-potpukovnik), sve istaknuti partizanski zapovjednici i kasniji generali JNA u Jugoslaviji, piše stav.ba
Kad su u metežu i uz pratnju ustanika pošli svojim kućama, u Vakuf, svjedok pokolja Abaz Mušeta se sjeća strašnih scena koje do kraja života ne može zaboraviti.
“Išli smo s bare na cestu, polagano krenuli prema Vakufu i kratko nakon toga smo već bili pred Zmićcima. Tišinu remeti jedino pucketanje vatre od gorećeg Vakufa. Odjednom, ne vjerujem svojim očima, vidim na strani prema Havali pored ceste leži zaklana žena u svijetlosivom zaru. Donji dio tijela joj je bio napola gol i uz nju polusjedeći nagnuto malo dojenče koje joj siše lijevu dojku. Prepoznao sam Minu Bojčić, ženu Omerovu.
Skamenio sam se od straha.
To je bila jedna od najstrašnijih scena koju sam vidio u svom životu. Poslije ove grozote počinju se opet nastavljati slične scene kao da gledam nekakav stravičan film. Lijevo i desno uz cestu leže zaklane i izmasakrirane žene i djeca. Pored nas, u suprotnom smjeru promiču pripiti četnici-seljaci i srpske seljanke, također pripite, u pravcu Martin Broda. Svaka je od njih nosila neko sredstvo za ubijanje, a najviše željezne maše, koje inače kod nas služe za poticanje vatre. Te su maše sigurno opljačkane u vakufskim kućama, dućanima i gostionama, gdje su protekli dan i noć pljačkali i pili, što se moglo jasno vidjeti po teturanju.
Opet isto, desno, neposredno uz cestu, na blagoj travnatoj padini prema Havali, na leđima leži mlada, vrlo lijepa, ovalnog lica seljanka u crnoj ličkoj odjeći i bijeloj bluzi ispod crnog jeleka, s crnom maramom na glavi ( mlada Hrvatica iz Boričevca op.) . Donji, prednji dio suknje zabačen prema gornjem dijelu tijela, tako da je do pasa bila gola. S lijeve strane te nesretnice sjedila je curica kovrčave smeđe kose u bijeloj haljinici, okrenuta prema majci, mašući i gestikulirajući ručicama. Dijete je bilo još toliko malo da nije shvatilo da majka umire.
Iz usta i nosa te žene, u ritmu rada srca, ključala je krv. Još je bila živa. To je bila jedna od ličkih katoličkih izbjeglica koje su tog ljeta morale bježati pred četnicima i skloniti se kod nas u Kulen-Vakuf. Očito je bila silovana i onda zaklana”, zapisao je očevidac događaja Abaz Mušeta.
Cijeli tekst i potresna svjedočanstva preživjelih u pokolju u Kulen Vakufu možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa