U petak (14. svibnja 2021.) u 18 sati, u sklopu događaja “PROUČI, RAZLUČI, ODLUČI!”, u organizaciji Svjetskoga saveza mladih Hrvatska (dalje: SSMH), održan je online panel o prizivu savjesti, kojim je ujedno obilježen Međunarodni dan priziva savjesti (15. svibnja 2021.).
Događaj kojim je SSMH nastojao potaknuti konstruktivnu raspravu o ovoj aktualnoj temi bio je dostupan putem Facebook stranice “World Youth Alliance Hrvatska” te YouTube kanala “Svjetski Savez Mladih Hrvatska”. Cijeli panel može se pronaći na poveznici.
Panel raspravu na kojoj su govorili prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac s Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Boris Ujević, prim. dr. med., specijalist ginekologije i opstetricije u KB Sveti Duh te Hrvoje Vargić, mag. phil., moderirala je Ivana Grahovac, predsjednica SSMH, koja je u uvodnome dijelu podsjetila kako je SSMH predan izgradnji pravednoga i slobodnog društva koje prepoznaje i štiti neotuđivo ljudsko dostojanstvo, istaknuvši kako je pitanje priziva savjesti ujedno i pitanje poštivanja ljudskoga dostojanstva i temeljnih ljudskih prava zbog čega SSMH kontinuirano ističe važnost zaštite toga pravnog instituta te nastoji podići društvenu svijest o istom.
Profesorica Korać Graovac podsjetila je kako institut priziva savjesti temelje ima u slobodi savjesti, koja je utvrđena normama međunarodnoga prava. Priziv savjesti po prvi se puta normira nakon Nurnberških procesa, iako se bilježi već u antičkim djelima, dodaje.
Najčešće se javlja u odnosu na služenje vojnoga roka te pružanje usluge pobačaja, ali i u drugim društvenim područjima. Sloboda savjesti je, smatra profesorica, korektiv u određenim totalitarnim sustavima. Pravo na priziv savjesti ljudsko je pravo, dok pravo na pobačaj ne postoji kao ljudsko pravo i zbog toga nije moguće govoriti o jednakovrijednim institutima.
Profesorica smatra da institucionalni priziv savjesti ne može postojati jer savjest imaju pojedinci, a ne institucije. Obveza liječnika koji ne pruža uslugu pobačaja da ženu uputi liječniku koji takvu uslugu vrši, dio je pozitivnoga zakonodavstva, međutim, drži profesorica, riječ je o pravnome višku s obzirom na dostupnost informacija. Obveza upućivanja, dodaje, ne bi se trebala odnositi na liječnika, već eventualno na instituciju. Registar tzv. prizivača ili neprizivača savjesti bio bi diskriminatoran, tim više što nitko nije vezan jednom izjavljenim prizivom savjesti, jer savjest se može mijenjati, a takva ideja služila bi discipliniranju i svojevrsnom pritisku prema osobama koje se žele pozvati na priziv savjesti. U demokratskom društvu, zaključuje profesorica, institut priziva savjesti pravni je standard zaštite ljudskih prava koji štiti dostojanstvo osobe.
Doktorand filozofije, g. Vargić, savjest drži atributom osobe, onime što je bitno u osobi, što čovjeka razlikuje od životinje. Na najnačelnijoj razini, država bi priziv savjesti trebala zaštititi kao nešto najbitnije u osobi, dodaje. U velikom broju država, tijekom 1970-ih godina, priziv savjesti ozakonjen je paralelno s ozakonjenjem usluge pobačaja. Dio aktivističke scene, primjenjujući pravilo “reframe and rename” (“promijeni okvir i preimenuj”) nastoji institute poput priziva savjesti preimenovati i staviti pod, primjerice, kršćanski okvir kako bi se o njima drugačije razmišljalo – ako se takav institut stavi pod sferu religijskoga, implicira se da je on sfera privatnoga, a ne sfera racionalnoga, pravnoga.
Neovisno o tome, ideju i zamisao, naglašava g. Vargić, uvijek treba vrednovati prema njezinim zaslugama, a ne po tome od koga ona potječe, tko ju je izrekao. Ako je neka usluga u državi legalna, to ne znači automatski da bi ista od strane države trebala biti široko dostupna. Savjest je karakteristika fizičke, ne pravne osobe, ipak, kada govorimo o tzv. institucionalnom prizivu savjesti, treba reći da između institucija te slobode udruživanja i slobode vjeroispovijesti postoji određena veza. Jasno je da privatne institucije u tom smislu ne moraju i ne mogu biti prisiljene vršiti usluge koje se protive njihovu etosu. Takva uvjerenja institucija naziva identitetskom klauzulom, temeljem koje bi institucija mogla biti izuzeta od izvršavanja određenih čina kojima se protivi. Problem se pak javlja kod privatnih institucija koje su u velikoj mjeri državno financirane. Međutim, i tako financirane institucije i dalje su po svojemu identitetu privatne, i njihove bi identitetske klauzule trebale biti poštivane, a to bi se pak moglo opravdati načelom supsidijarnosti, objašnjava.
Doktor Ujević naglašava kako posebna procedura pozivanja na priziv savjesti u liječništvu ne postoji. Dostatna je izjava da se određeni postupak ne želi izvršiti, iznimno u pisanom obliku. Liječnici u Hrvatskoj svoje pravo na priziv savjesti koriste u odnosu na dvije usluge – uslugu pobačaja i uslugu umjetne oplodnje.
Glede pobačaja, moguće je da se liječnik specijalist ginekologije poziva na savjest kod tzv. pobačaja na zahtjev, a istovremeno izvršava medicinski indicirane pobačaje. KB Sveti Duh često se spominje kao ustanova u kojoj institucionalni priziv savjesti de facto postoji, međutim, navodi dr. Ujević, nije riječ o tome da je Klinika za ginekologiju u jednome trenutku donijela odluku o prestanku izvršavanja usluge pobačaja, već je došlo do smjene generacija – stariji liječnici koji su pobačaje izvršavali odlazili su u mirovinu, a mladi liječnici koji su dolazili iskoristili su svoje pravo na priziv savjesti.
Dr. Ujević smatra kako registar liječnika koji koriste pravo na priziv savjesti nije potreban i drži da bi država, u slučaju da to pitanje uistinu želi riješiti, mogla na internetskim stranicama Ministarstva izložiti popis ustanova u kojima se usluga pobačaja, koja – dodaje – nije zdravstvena, može dobiti. Uz to, drži, osobu koja uslugu pobačaja želi dobiti ne zanima tko će tu uslugu pružiti, već gdje ju ona može primiti. Izražava i bojazan da bi, u slučaju da se javni diskurs nastavi razvijati u smjeru negativnoga odnosa prema mogućnosti ulaganja priziva savjesti, u budućnosti mogli ostati bez liječnika određenih specijalizacija, a svih specijalizacija, naglašava, u Hrvatskoj itekako nedostaje.
Budu li liječnici posredno ili neposredno prisiljavani da izvršavaju usluge koje se kose s njihovim uvjerenjima, imat ćemo kontraefekt, smatra – ljudi će zbog toga izlaziti iz javnoga zdravstva pa zdravstvene usluge neće biti dostupne, a sve to na uštrb nezdravstvenih usluga kakva je, primjerice, pobačaj.
Dodaje kako dosada nije upoznat sa slučajevima diskriminacije liječnika niti stvaranja pritiska na one liječnike koji se pozivaju na priziv savjesti, ne isključujući mogućnost da takvo što postoji na mikrorazini. Također, dr. Ujević napominje kako ne poznaje liječnike ginekologe koji se u javnim ustanovama prizivaju na savjest, a u privatnima izvršavaju iste te usluge kojima se protive, dodajući kako ga zanima zbog čega se u medijskim napisima na tu temu takvi ljudi, ako postoje, nikada ne prozovu imenom i prezimenom, držeći da bi takvo ponašanje zaslužilo najoštriju osudu i sankcije.
Panelisti su se složili kako je očuvanje instituta priziva savjesti pitanje očuvanja ljudskih prava i zaštite dostojanstva ljudske osobe.
Ovom prilikom najavljujemo održavanje online panela o informiranome pristanku (28. svibnja 2021.), koji će se u sklopu događaja “PROUČI, RAZLUČI, ODLUČI!” prenositi putem Facebook stranice “World Youth Alliance Hrvatska” te YouTube kanala “Svjetski Savez Mladih Hrvatska”, s početkom u 17 sati.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
