Bez groba, bez imena, bez istine. Grozda Budak je tek počela živjeti, a ubijena je od okrutne ruke partizanskih boljševika nakon ulaska u Zagreb. Sudbina Grozde je simbol sudbine tisuća Hrvata i Hrvatica, bez prava na grob, bez prava na ime i bez prava na javnu ispriku za zločine. U sudbini Grozde, svaka nevina žrtva može se ogledati i vidjeti svaka nevina žrtva post-ratnog partizanskog terora i ludila.
Grozda Budak bila je kći Ivke Budak i Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara. Rođena je u Zagrebu 27. ožujka 1924. Bila je najmlađe dijete u obitelji Budak. Imala je brata Zvonka i sestru Nedu, a i brata Branimira koji je umro u ranom djetinjstvu.
Njen otac je javnosti puno poznatiji Mile Budak, hrvatski književnik i političar, rođen u mjestu Sveti Rok pored Gračaca. Studij prava započeo 1910. u Zagrebu, a završio ga doktoratom 1920. Pripadnik je pravaške omladine i skupine oko lista Mlada Hrvatska. Djelovao u HSP-u i uređivao pravaški orijentirana glasila Hrvatska misao (1924), Hrvatsko pravo (1924–32). Nakon odlaska A. Pavelića u emigraciju postao vodećom osobom HSP-a u zemlji. Zatvaran 1929–30., a 7. VI. 1932. izvršen je na njega atentat. Emigrirao je 1933. u Austriju, potom u Njemačku i Italiju.
Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH. Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova. U svibnju 1945. povlačio se iz Zagreba. Zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen, piše enciklopedija.hr
Dok se o Mili Budaku, manje-više dosta toga zna, sudbina mlade djevojke Grozde ostala je tabu-tema već preko 80 godina.
Bilo je to 1945. godine, u vrijeme kada su partizani ušli u Zagreb. Ubijenoj Grozdi se ne zna ni groba, ni mjesto smrti, ali se zna da je mlada ljepotica Grozda ‘nestala’ nakon partizanskog ulaska u Zagreb. Ista sudbina kao i tisuća civila, ranjenika i ratnih zarobljenika u Zagrebu, koji su ubijeni i bačeni u jame u samom gradu ili njegovoj bližoj okolici.
Ili uhićeni i ubijeni prilikom pokušaja da se dokopaju Zapada pred krvavim boljševičkim orgijma koje su se događale na putu prema Zagrebu.
Gradom Zagrebom su tih poratnih godina kružile razne priče o zločinima partizana, jer se javno nije smjelo govoriti o bestijalnim mučenjima i ubijanjima boljševika. Ubijanja i teror je trajao mjesecima, pa i godinama, nakon što je rat završio. Bili su to zločini nezapamćeni u povijesti hrvatskog naroda, pa i poratne Europe.
Utjecajni njemački FAZ: Bleiburg je najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata
“Masovna i dokumentirana grobišta na području Zagreba, podsljemenskoj zoni, govore i o likvidaciji i malodobnih muškaraca, faktički djece. Sve znamo, ali na žalost nema nikakav širi odjek”, rekao je prošle godine saborski zastupnik dr. Zlatko Hasanbegović
Hasanbegović: 8. svibnja 1945. označio je početak komunističkih likvidacija i odmazdi u Zagrebu
Mlada djevojka Grozda Budak skončala je svoj život baš ovako kako je gore rekao dr. Hasanbegović. Ubijena, bez prava na grob i ime, tek zakoračila u život, potpuno nevina, kao i tisuće drugih Hrvatica.
Među starim Zagrepčanima su kružile strašne priče o smrti mlade Grozde.
Ne želimo ovdje, iz poštovanja prema ubijenoj djevojci, prenositi opise i riječi glasina o tim strašnim mučenjima prije smrti. Kao i za mnoga druga ubojstva, partizani nisu ostavljali iza sebe dokaze svojih ubijanja. Tako i na za mladu Grozdu.
Osim skrivenih jama u koje su bacali svoje žrtve, a koje su tek nedavno otkrile da se u stvarnosti radi o najstrašnijim mučilištima i mjestima masovnih pokolja kao: Huda Jama, Jazovka, Kočevski Rog, Tezno, Macelj…najstrašnijim mjestima pokolja u Europi nakon završetka rata u svibnju 1945. godine.
Želimo spomenom na ubijenu mladu i nevinu Grozdu Budak posvjestiti na jedno strašno vrijeme, strašan teror i strašnu mržnju koja je dolazila na hrvatski narod od boljševičkih partizana.
Kao i velikosrpskih partizana kojih je bilo mnogo među njima.
Oni su su sudjelovali u pokoljima tisuća Hrvata poput Sime Dubajića na Kočevskom Rogu. Ili Đoke Jovanića, kao sudionika ‘ustanka’ (čitaj pokolja nevinih Hrvata) u Srbu 1941. godine.
U kojemu su prema povjesničaru dr. Zlatku Begonji glavnu riječ vodili četnici.
Kao crtica za kraj, tipične velikosrpske partizanštine i mržnje na Hrvate. Obadvojica partizana i ‘oficira’, od kojih je Đoko Jovanić bio general zločinačke JNA i tzv. narodni heroj, pobjegli su Beograd. Đoko na početku rata, a Simo padom fašističke SAO Krajine. Na stranu Srbije, zločinaca Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i nedavno osuđenog SDB-ovca Jovice Stanišića.
Izabrali su ‘partizanski oficiri’ svoju stranu.
Dr. Begonja: Koji četnici su sudjelovali u ‘ustanku’ 1941. i kako se 1990. ponovilo već viđeno?
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/enciklopedija.hr
