Svakog 25. svibnja se u Kumrovcu održava manifestacija „Dan mladosti – radosti”. Ta je manifestacija relikt iz bivše komunističke Jugoslavije, i ona je sastavni dio kulta ličnosti komunističkog diktatora Josipa Broza Tita. “Štafeta mladosti” uvedena je 1945. godine te se održavala do njegovi smrti, 1980. godine na stadionu JNA u Beogradu na taj dan, koji je slavljen kao Titov rođendan.
25. svibnja je u Kumrovcu proslavljen i ove godine. Nedugo potom je održano i natjecanje za pjesmu Eurovizije, danas pomalo gurnuto u drugi plan a ne tako davno nevjerojatno popularno, naročito sedamdesetih i osamdesetih. Tom prilikom se Zorica Kondža, nekoć razmjerno popularna pjevačica u SFRJ, prisjetila 1985., rekavši kako je tada s Josipom Gendom pobijedila na tadašnjoj “Jugoviziji“, koja je bila kvalifikacijsko natjecanje za Euroviziju. Na nju na kraju nije otišla, kao ni nitko drugi iz Jugoslavije – jer se Eurovizija održavala 4. svibnja, na dan Titove smrti. Režim je očito smatrao da, kao što je trebalo u stilu afričkih nesvrstanih slaviti Titove rođendane dok je bio živ – na stadionu pred pedeset tisuća ljudi, uz nošenje štafete kao čin ultimativnog pokoravanja vođi – tako treba tugovati na dan njegove smrti.
No to nije jedini incident na našoj estradi povezan s Titom. Navodno je upravo Tito dekretom iz 1972. godine zabranio emitiranje “novokomponirane narodne muzike” na radiju i TV smatrajući je kičem i šundom štetnim za omladinu. Nešto kasnije je uveden i “porez na šund”, kojim su dodatno oporezivane ploče za koje je državna komisija proglasila nepoželjnima. To je, naravno, korišteno i za obračune s (rijetkim) političkim protivncima režima na estradi, pa se tako u šundu našao i roker Bora Đorđević, prvenstveno zbog stihova “za ideale ginu budale” koji su naljutili SUBNOR. Ovih dana je, inače, ostarjeli Đorđević koji je život proveo buntovnički i u oporbi (doduše pročetničkoj) pjevao za vlast – i to ni manje ni više nego Vučićevu.
Porez na Šabana Šaulića?
Navodno je “porezu na šund” neposredan povod bila nevjerojatna popularnost Šabana Šaulića u narodu pa se u Titovom poznatom pismu članovima partije iz 1972. u kojem je od njih tražen veći angažman u društvu – i koje je bilo znak za obračun s “liberalima” Latinke Perović u Srbiji, nakon što je prethodno maknuto “nacionalističko” vodstvo u Hrvatskoj sa Savkom na čelu – na dnevnom redu našla i kultura, gdje je spomenuto “forsiranje kiča i šunda”. Nešto ranije je organiziran Kongres kulturne akcije Kragujevcu, kad su javno su bili spaljivani stripovi i šund literatura, tada vrlo popularni ljubići i slični romani koji su se prodavali na kioscima.
U pismu je Tito naročito kritizirao TV Beograd zbog propagiranja kiča i šunda, pa su nakon Titove kritike “narodnjaci” nestali s TVB sve do uspona Miloševića koji je kiču svake vrste širom otvorio vrata, što je i te kako pomoglo njegovoj popularnosti u Srbiji. Uvedene su komisije koje su pregledavale tekstove pjesama i ono što je bilo vlasti po volji ocjenjivale kao umjetničko djelo koje ne treba oporezivati, a ono što se drugovima iz komisije nije sviđalo proglašeno je šundom i dobilo bi 30% veći porez. Slično je danas s paradigmom “lažnih vijesti” koje se uglavnom koriste kao izgovor za uklanajnje nepućudnih izvora vijesti, samo što je danas cenzura mnogo izravnija.
U dokmentarcu “Druga strana rock ‘n’ rolla” Silvija Mirošničenka, svojevremeno emitiranim na HRT 3, o komunističkoj cenzuri kojoj je osamdesetih bio podvrgnut rock-and-roll u bivšoj državi – a isto tako i film, književnost i sve ostalo – je Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja govorio o čuvenoj rečenici izrečenoj na koncertu u Rijeci “Crko maršal, večeras nema koncerta” – nakon čega su im sva vrata u Jugoslaviji bila zatvorena jer nisu partijsku komisiju uspjeli uvjeriti da se izjava odnosila na pojačalo a ne na Tita (Pojačalo, rekao je Sexon, doduše i nije bilo marke Marshall nego Vox).
Jurica Pađen je govorio kako su za vrijeme preslušavanja pjesama, kad bi išli politički osjetljivi dijelovi, zapričavali članove komisije razgovorom o nogometu. Njegova “Azra”, doduše, nije imala toliko problema s cenzurom jer je Štulićev otac bio general JNA, pa su bili prilično zaštićeni, i kao “buntovnici” su čak i dobivali nagrade poput “Sedam sekretara SKOJ-a”. Biti buntovnik je bilo dozvoljeno, čak i poželjno, dok god se niste bunili protiv Tita.
“Mi ti se kunemo” i “Računajte na nas”
A malo tko se i bunio: Popis pjevača koji su pjevali hvalopspjeve Titu i pjesme njemu u čast je vrlo, vrlo dugačak. Zdravko Čolić je ubrzo poslije Titove smrti 4. svibnja 1980. godine objavio singlicu na kojoj je na A strani bila “Druže Tito mi ti se kunemo”, a na B-strani “Titovim putem”. Takve ode Titu bile su česte pa je stvoren i cijeli podžanr “soc-popa”, koji se uglavnom vrtio oko Titovog kulta ličnosti i partizanije. Najpoznatiji pripadnik tog smjera na estradi je bio Đorđe Balašević, koji je još za Titovog života pjevao “Računajte na nas”. Doduše, kad je krenuo rat Jugoslavija i JNA baš i nisu mogli računati na njega jer je otišao u Sloveniju i tamo zatražio državljanstvo – što bi bilo pohvalno da nešto ranije nije otpjevao pjesmu u kojoj je Slovence nazvao “Bečkim konjušarima”, i općenito izvrijeđao tadašnje tzv. “separatističke republike”, zaključivši rasističkom primjedbom “sve su to geni, neko je rođen da šeni”. Mi mu to očito nismo zamjerili pa je i danas vrlo popularan u Hrvatskoj.
Mladi Đole se obratio javnosti u ime svoje “rokerske”, ideološki pravovjerne generacije. Nitko nije s više emocija opjevao svoju upravo religijsku ljubav prema Vođi, u stihovima pjesme “Triput sam video Tita”, o ukazanju Josipa Broza. ”I opet sam video Tita Maršala / legendu tu, slobodotvorca / čoveka tog, druga i borca / opet sam svud video Tita”.
Začudo, rock, koji je u SAD-u bio u osnovi pokret mladih “buntovnika bez razloga”, u Jugoslaviji nije sadržavao elemente bunta protiv vlasti – možda upravo zbog ljevičarske prirode rockerskog bunta na zapadu.
No tek nakon što je “Najveći sin” umro, domaće pop-zvijezde počele su mu “u ime svih nas” slati poruke na onaj svijet. Gotovo svi su kasnije zapjevali i “Moju domovinu”, a pjesme koje se prije toga spjevali onoj staroj domovini su uklonjene iz arhiva. Ipak, ostale su prodane ploče, koje nije bio moguće ukloniti, pa tako danas znamo da je su na visokotiražnoj Jugotonovoj kompilaciji iz 1985 nazvanoj – a da kako drukčije – “Druže Tito mi ti se kunemo” – Novi fosili ispjevali “Baladu za Starog” sa stihovima: ”Možda je nekom svejedno / možda i ne mari / al’ ja te zato volim / puno te volim Stari….”
Na istom albumu tada nevjerojatno popularna Srebrna krila, predvođena Vladom Kalemberom, pjevaju: ”Živi Tito / čovjek drug / mi smo s Titom / a put je dug / Živi Tito / k’o bedem jak / mi smo s Titom / to naš je znak….”
“Tito i prva proleterska”
Oliver Dragojević je pak prigodom jednog Dana armije otpjevao pjesmu “Tito i Prva proleterska”, a Titu su pjesme pjevali i Dado Topić (“Prolog”), Korni grupa (“Pesma o Titu” s patetičnim uvodom: Sva moja ljubav pod ovim suncem je za Tita), YU Grupa (“Moravo, mi smo uz Tita”), Generacija 5 (“Po Titu se vek poznaje”), Miladin Šobić (“Dok zbori Tito”), Indeksi (“Tito posle Tita”, u kojoj Davorin Popović kaže ”Jeste Tito samo jedan, ali Tito smo i mi”), S vremena na vreme (“Tito, Tito”), Zlatko Pejaković (“Digni svoju ruku druže”). Potonja je snimljena 1985, godine, a također je tijekom karijere u Korni Grupi opjevao Ivu Lolu Ribara.
A Dušan Prelević, kasnije Arkanov suborac, pjevao je “Reći ćemo sutra svakom ko nas pita / mi smo ponos našeg druga Tita”, u pjesmi “Mi smo ponos druga Tita”. Danas u Hrvatskoj dobrodošla i popularna Brena je pjevušila “Živela Jugoslavija”, kojom je u predvečerje raspada države običavala završavati svoje koncerte (”Tu je rođen maršal Tito / naše ime ponosito / k’o heroja ceo svet ga zna / blago zemlji što ga ima / pamtiće se vekovima – živela Jugoslavija!”). To što je Brena pjevala četnicima u Bijeljini dok su okolo klali Bošnjake također ne smeta danas nikom u Hrvatskoj, niti je razlogom da vlasti u Istri razmisle treba li joj uskratiti gostoprimstvo u Areni – ali jedan Thompson koji je pjevao hrvatskoj vojsci tamo ne može, vjerojatno upravo zato.
I Doris Dragović bila je tih godina u trendu, poručujući ”Hej Jugoslaveni nek’ se čuje glas / mi smo slični stijeni jer bratstvo spaja nas!” a i Dubrovački trubaduri čija je koračnica “Moj je otac bio partizan” sa stihovima ”Nek se čuje, nek se zna, sad smo jedna armija” bila neizostavan repertoar omladinskih sletova i radnih akcija.
Tereza je pak pjesmu “Jugoslavijo, volim te” otpjevala 1980, a pjesma još stoji na Youtubeu.
A čak je i jedan Krunoslav – Kićo Slabinac, svojedobno zastupnik HDZ-a u Saboru, pjevao u čast i slavu najvećeg sina: pjesma “U ime slobode” snimljena je 1974. godine.
“Dugme” kao državni projekt?
“Bijelo Dugme” nije imalo baš takve pjesme, ali je smatramo bendom kom je Tito bio posbeno sklon, pa su unatoč aferama s drogama – što je tada u SFRJ bila ozbiljna stvar – redovito dolazili na radio stanice i TV. Čak se spominjalo da su “državni projekt”, zbog svog bosansko – svejugoslavenskog karaktera i vezanosti na folklor: U jugoslaviji se to zvalo “čobanski rock”, a u svijetu “etno rock“, čiji je istaknuti predstavnik u Hrvatskoj upravo Marko Perković Thompson. A u svijetu, tom trendu su se priklanjali Led Zeppelin i, možda najistaknutije, Jethro Tull.
Bregović je to međutim poricao, rekavši da su samo jednom nastupili za Tita: “Sjećam se kad su nas pozvali da sviramo Titu za Novu godinu. Neki Titovi unuci su pjevali ‘Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac’, pa su doveli taj bend što pjeva tu pjesmu jer su shvatili da drug Tito hoće baš to čuti. Ali kako je Tito poslije pet sekundi naše svirke začepio uši, skinuli su nas s bine poslije nekih osam sekundi. Tako da sam najviše deset sekundi svirao kao državni projekt. Imali smo malo zbunjenu kulturnu politiku, kao što je ona uvijek zbunjena u komunizmu.
Komunisti su imali tu službenu kulturnu politiku koja je išla između baleta, opere i klasične glazbe, ne zato što su to voljeli, već su voljeli j… pjevačice i balerine. Nisu oni imali ozbiljni kulturni koncept, već su htjeli čuvati tradiciju, pa su napravili kulturna društva da konzerviraju folklor. To je zaliveno i zapečaćeno. Možda sam ja to otpečatio i promiješao’, izjavio je.
Vječni Mišo Kovač
A Mišo Kovač nije proveo niti toliko pjevajući za Tita – osam je puta odbio poziv da pjeva za njega, prema vlastitim navodima. U jednom je intevjuu pred nekoliko godina – dok je još Josipović bio predsjednik – rekao, “Kad je šef KOS-a došao Titu i rekao mu da je Mišo Kovač već osmi put odbio pjevati za njega, Tito je rekao: “Njegovo pravo”. Nije me se usudio zatvoriti zbog moje goleme popularnosti u svim republikama Jugoslavije. A svoje male girice je zatvarao”.
No, u jednom je intervjuu danom 1989. pred raspad SFRJ Mišo rekao, “Za moju publiku vrijedi ono što ja kažem i mnogi s estrade mogli bi pomoći da se svi nekako uzmemo u pamet. U Splitu je bilo 15.000 ljudi, 400 policajaca sa psima, prvi put na koncertu. A ništa se nije dogodilo. Nema nacionalnog naboja, ima naboja da se cijeni svaki čovjek.
Bilo je i 1.000 Srba, nema problema, nitko se ne smije osjećati ugroženim tamo gdje sam ja došao. Čovjek se treba osjećati kao kod kuće u svakom predjelu ove zemlje. Na žalost, ovog trenutka to nije tako. Ali mislim da je došla kulminacija ovog stanja u našoj zemlji.” Dodao je i kako nije u partiji i nema kredit od države, ne prima plaću, i konstatirao: “(Ja) sam ratno dijete, ja imam svoje viđenje ove zemlje i samo me metak može opaliti u glavu. Molim lijepo, američki veterani iz Vijetnama su poštovani, a krivi je rat totalno, rat koji je Ameriku degradirao. A onim našim ljudima koji su ginuli za ovu zemlju mnogi se danas smiju. … Moramo osigurati da naš narod živi dostojanstvom čovjeka. Doći će to i vjerujem da će te podjele, koje opet rade ljudi radi borbe za vlast, proći. Narod će ostati.”
Naravno, postoje i oni koji ni u snu ne bi pjevali za Tita – oni koji su uglavnom pjevali za emigraciju ili imali nezgodan “ustaški” pedigre, poput Ive Robića, ili Vice Vukova. No, kako smo vidjeli, dugačka je i lista “domoljuba” koji su pred četrdesetak godina bili veliki Jugoslaveni.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
