Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine i fotomontaže te ih u cijelosti odbaciti?
Krajem pretprošle godine u velikom dijelu hrvatske medijske javnosti silnim pohvalama i pompom dočekana je knjiga »Jasenovac« (»Fraktura« i »Javna ustanova Spomen područja Jasenovac«, Zagreb, 2018.) »najvećega historiografskoga autoriteta«, kako ga se godinama predstavlja, dr. Ive Goldsteina, o desetljećima kontroverznoj temi jasenovačkoga logora, piše Tomislav Vuković za Glas Koncila.
Gužva u zagrebačkom »Novinarskom domu«
Gotovo svi poznatiji sljedbenici i aktivisti tobožnjega antifašizma u Hrvatskoj prepoznatljivoga političkoga pedigrea gurali su se u prve redove na predstavljanju knjige u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu. Uz očekivane hvalospjeve da je riječ o »najopsežnijem istraživačkom projektu«, u više su navrata u krajnje negativnom kontekstu spomenuti »povijesni revizionisti« zbog iznošenja potpuno novih povijesnih činjenica o jasenovačkom logoru, koje su desetljećima bile skrivene od javnosti, dovodeći tako pod upitnik neke zaključke o kojima se jednostavno ni danas, čini se, ne bi smjelo raspravljati. Revizionistima se proglašavaju svi koji razložno postave upitnik o »nedodirljivim« tvrdnjama, kao npr. o upitnom službenom broju jasenovačkih žrtava u poimeničnom popisu Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, koji se uporno, gotovo fanatično i pod svaku cijenu želi prikazati najvjerodostojnijim, a što, među ostalim, sustavno i argumentirano već dulje vrijeme raskrinkavaju dvojica doktora znanosti dr. Nikola Banić i dr. Mladen Kojić.
Vrijedi podsjetiti da su ta dvojica znanstvenika doslovce ustvrdila: »Kao što je već mnogo puta pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prijevara jer navodi tisuće lažnih jasenovačkih žrtava, što je dokazano poimenično za svaku od njih« (»Enigma nestalih iz ‘Narodnih novina’«, Narod.hr, 15. lipnja 2019.). Jednako tako, tko samo barem i površno proučava problematiku jasenovačkoga logora, mora se suočiti s gotovo apsurdnim brojem ubijene djece, kojih na jasenovačkoga poimeničnom popisu ima 20 101. To upućuje na zaključak da je svaka četvrta jasenovačka žrtva bila u dobi do 14 godina, što je protiv svih povijesnih činjenica i logike! Zanimljivo je i znakovito da se pri tome predočeni dosad nepoznati argumenti potpuno ignoriraju, o njima se konkretno ne raspravlja, nego se oni a priori odbacuju uopćenim ideološkim frazama i ne zavrjeđuju bilo kakav osvrt u smislu protuargumenata.
Odjeci poslijeratne partizanske historiografije
Medijska najava i predstavljanje spomenute Goldsteinove knjige također pokazuje zastrašujuću istinu u Hrvatskoj (i o Hrvatskoj) o licemjernu, selektivnu i ideologiziranu odnosu prema tzv. povijesnom revizionizmu. Konkretno, svestrani hrvatski novinar koji se bavi i temama iz novije hrvatske povijesti Robert Bajruši, pišući o knjizi dr. Ive Goldsteina »Jasenovac« u »Jutarnjem listu« od 13. studenoga 2018., uz tekst »Meč protiv ustaša i pjesma iz ‘Male Floramye’ u paklu Jasenovca« objavio je fotografiju, koja nikoga normalnoga ne može ostaviti ravnodušnim, o muškarcu nad grobnom jamom obučena u seoske hlače i košulju, kojega za ruke savijene na leđima drži nasmiješeni muškarac dok ga drugi pridržava lijevom rukom držeći nož u drugoj ruci, očito spreman za klanje. U pozadini se nalazi skupina civila i vojnika, čije se oznake na kapama uopće ne vide te ih se ne može svrstati u postrojbu bilo koje vojske. Očekivano, poslijeratna partizanska historiografija odmah ju je, bez konkretnoga podatka o mjestu i vremenu, naslovila: »Ustaše kolju nad jamom – skupnom grobnicom«! Dok su pojedini autori tu fotografiju smještali u Liku (Historijski arhiv u Karlovcu), istočnu Hercegovinu (Muzej Vojvodine iz Novoga Sada, Muzej žrtava genocida iz Beograda), logor Slano na otoku Pagu (Muzej Jugoslavije, nekadašnji Muzej revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, iz Beograda), na nepoznato mjesto (časopis »Borec« iz Ljubljane), dr. Goldstein i Bajruši smještaju je u Jasenovac!
I to usprkos činjenici da je nekadašnja predsjednica Upravnoga vijeća Spomen područja Jasenovac Nataša Mataušić objavila knjigu »Jasenovac – fotomonografija« (Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 2008.), u kojoj je dokazala da nemali broj fotografija desetljećima vezivanih za jasenovački logor i stradanja u njemu nemaju nikakve veze s Jasenovcem, a jedna od njih je i Goldsteinova i Bajrušijeva objavljena u »Jutarnjem listu«!?
Revizionizam boraca protiv »revizionizma«
Ako je točna stara narodna mudrost da šutnja znači odobravanje, rasprava o »povijesnim revizionistima« poprima puno šire i dublje značenje jer na očitu krivotvorinu nisu reagirali ne samo spomenuti autor knjige i novinar, predstavljači knjige u Novinarskom domu: vlasnik izdavačke kuće »Fraktura« Seid Serdarević, kustos u Spomen području Jasenovac Đorđe Mihovilović, urednik knjige, riječki publicist Vuk Perišić, povjesničar i recenzent knjige, te profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. Goran Hutinec, nego također nitko iz tamošnjega mnoštva kvazipovjesničara i humanista! Ta jeziva šutnja i tišina tobožnjih antifašista u biti je stalni i sveprisutni revizionizam povijesti u Hrvatskoj!
Naime, objava jedne fotografije krivotvorenoga opisa nije tek puka slučajnost ili eksces, kako se to u prvi mah čini, jer se ista ta fotografija uporno s odobravajućom gotovo »planetarnom šutnjom« desetljećima objavljuje ne samo u vodećim dnevnim novinama, nego i u knjigama, tjednicima (npr. Raif Orkić, »Express«, 25. rujna 2018.), mrežnim stranicama (npr. Wikipedia, Wikiwand), dokumentarnim filmovima (npr. o stradanju Roma u NDH) i drugdje. Svi spomenuti borci protiv povijesnoga revizionizma ili nemaju pojma o temi kojom se bave (zar je moguće da kustos jasenovačkoga muzeja nije pročitao knjigu koju je objavila ustanova u kojoj radi?) ili su, još gore, svjesno zaigrali u revizionističkom kolu, ruku pod ruku s ideološkim igračima/egzekutorima, koji truju hrvatsku javnost, zagađuju historiografiju i u konačnici prešutno odobravaju povijesno zlo. Jednako je tako strašno što sporna Goldstein/Bajrušijeva fotografija nije jedina, ona je tek prototip brojnih drugih, sličnih.
* Tomislav Vuković, hrvatski je novinar, teolog i kršćanski publicist iz Vojvodine. Priredio je i objavio knjigu Srpska pravoslavna crkva i Srbija u II. svjetskom ratu koja je objavljena kao podlistak u Glasu Koncila početkom 1990. godine u dogovoru s Ljubicom Štefan od materijala kojeg je ona poslala iz Beograda. Umjesto Ljubice Štefan potpisao je knjigu Mozaik izdaje. Objavljivao je u Glasu Koncila, Danasu, Večernjem listu, Vjesniku, Fokusu, Hrvatskom slovu, Subotičkim novinama, subotičkoj Hrvatskoj riječi, te budimpeštanskom Hrvatskom glasniku.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: narod.hr/Glas Koncila
