(VIDEO) Hasanbegović: ‘Međuetnički odnosi uopće nisu kakvima se opisuju i zato imamo fenomen aktivizma piromanskog tipa’

Vlašić: Nije da je Inicijativa ikoga napala u Uzdolju…

Hasanbegović: Ne, ovdje se govori o nepoštovanju haških presuda. Tko ih ne poštuje?

Baketa: Imali smo niz izjava naših političara koji nisu poštovali presudu, na primjer pri donošenju presude šestorici Hrvata iz BiH.

Hasanbegović: Kakvo je to nepoštovanje presude? Nepoštovanje bi bilo da, primjerice, hrvatski sud osudi gospodina Baketu na zatvorsku kaznu i da ga ne sprovede u ćeliju.

Baketa: Nepoštovanje presude postoji u zakonskom smislu i u političkom.

Hasanbegović: A tko to određuje? Skupina aktivista.

Baketa: Može samo trenutak! Dakle, počeli smo pričati o pomirbi, a nismo čuli ništa o pomirbi, osim da je bila potrebna i da će biti potrebna. Drugo, poanta je bila da je ovo demokratsko društvo u kojem Pupovac, ili bilo tko drugi, ima pravo pričati što hoće pa tako i Inicijativa mladih za ljudska prava ima pravo u okvirima hrvatskog pravnog sustava raditi ono što radi. A što se tiče pomirbe, tu je pitanje tko se treba miriti i s kime se treba miriti.

Vlašić: Možda vi to najbolje znate, vi ste Vukovarac.

Baketa: Kao osoba koja je prošla to sve, doduše sa svoje četiri godine, koja je izašla u prosincu 1991. iz Lovasa i Vukovara i koja je bila sedam godina u progonstvu, vratio sam se kući tek 1999. godine, mislim da, što se tiče neke pomirbe, tu treba svatko polaziti od sebe, na nekoj osobnoj razini. Ova pomirba o kojoj smo počeli pričati je pomirba na razini sustava, na razini nacionalnih država, političkih elita, koja sigurno ima utjecaja na javno mnijenje i na ono što se događa u hrvatskoj državi. Što se tiče nekih isprika i sličnog, usporedbi s NDH, mislim da bi u prvom redu oni koji zagovaraju NDH i koriste simbole NDH trebali biti ti koji se ispričavaju. Imate primjere od Skeje i sličnih koji viču da su poglavnikovi, da su ustaše i slično. Mislim da je to najzorniji prikaz onih koji prikazuju Hrvatsku u onome što bi oni htjeli da Hrvatska bude. Oni su ti koji bi se trebali ispričati. Mislim da atmosfera u društvu nije toliko napredovala i da to “pripitomljavanje” nije imalo efekta jer s vremena na vrijeme, približavanjem izbora, a nekada i bez toga, imamo incidente koji su od manje strašnih, kao što su ispisivanje prijetećih poruka, do napada i onih strašnijih koji završavaju i smrću, mislim da je to bio slučaj u Rijeci. Dakle, to nisu zanemarivi slučajevi i bilo bi neozbiljno reći da ne postoje takve stvari.

Vlašić: O čemu to govori? Razvija li se ustaštvo u Hrvatskoj?

Vierda: Naravno da se razvija ustaštvo, ako se oko “za dom spremni” još vode polemike. To nije mišljenje, to je činjenica.

Hasanbegović: Dajte, molim vas. Podloga ovog našeg razgovora je jedna vrsta moralne panike koja se sustavno medijski širi kako bi se opravdala egzistencija, društveno parazitiranje stanovitih aktera koji u stvaranju te panike i privida lažne stvarnosti imaju opravdanje za svoju egzistenciju.

Vlašić: Dakle, vi ne vidite te stvari?

Hasanbegović: Mi govorimo o pojedinačnim ekscesima.

Vlašić: Ali, niz pojedinačnih ekscesa čini grupu, pojavu…

Hasanbegović: Stavimo to u kontekst neću reći Europske unije nego cijeloga svijeta i ljudskoga roda. U SAD-u se svakih mjeseca dana događaju incidenti u kojima se masakriraju deseci osoba, počinitelji su motivirani raznim ideološkim, kvazivjerskim i raznim drugim ekstremizmima i nitko ne stvara moralnu paniku, cijelom društvu ne nameće hipoteku, već se stvar demistificira i kontekstualizira. O kakvim mi sustavnim pojavama zločina iz mržnje govorimo? Radi se o ekscesima!

Vlašić: Kada na Braču pretuku grupu samo zato što netko govori srpski?

Hasanbegović: A u Berlinu, što kada pretuku u Pragu, u Parizu?

Baketa: A u kojem trenutku onda prestajemo govoriti o ekscesima, a počinjemo govoriti o sustavu? Gdje je ta granica?

Hasanbegović: U trenutku kada se to događa masovno, svakodnevno. Ali, ako imamo dva slučaja godišnje…

Baketa: Znači, trebamo čekati da se to počne događati svakodnevno više puta, onda bi bilo legitimno reagirati?

Hasanbegović: Ne, nego ovakav diskurs i pristup tome na neki način potiče i poziva različite pojave društvene patologije kako bi se onda o tome moglo raspravljati, graditi karijere, živjeti na dotacijama međunarodnih organizacija, državne pomoći i slično. Nama treba pravna država. Trebamo prestati moralizirati, jednako osuditi bilo koji oblik nasilja, jednako zagovarati suočavanje sa svim zločinima Drugog svjetskog rata, poraća i tako dalje. Ne možemo imati dvostruka mjerila. Evo, mi sada razgovaramo na trgu čijoj sam promjeni imena pridonio i sam. Nosio je ime po osobi koja je po svim standardima koje zastupate diktator, kršitelj ljudskih prava i osoba odgovorna za masovne zločine. Ne samo po kriterijima Haškoga suda nego međunarodnim konvencijama koje su egzistirale u to vrijeme. Partija čiji ste član (govori Branki Vierdi, op. a.) nikada nije osudila te zločine.

Vierda: Ne, nisam nikakav član, ali vi stalno širite neistine.

Baketa i Vlašić: Ne možemo tako razgovarati.

Hasanbegović: Vjerodostojnije bi bilo da je Inicijativa mladih za ljudska prava pokrenula promjenu imena ovog trga.

Vlašić: To se davno radilo.

Hasanbegović: Nije se davno radilo jer bi se poslala poruka mladim ljudima – diktator i zločinac.

Vlašić: A tko je rasturio štafetu? Dobro, nije to sad važno, odlazimo predaleko.

Hasanbegović: Mi imamo problem moralne panike u hrvatskom društvu, medijske manipulacije pojedinačnim ekscesima kojom se želi stvoriti privid ozračja sustavne mržnje kako bi se stvorila neka vrsta međunarodnog tutorstva, kako bi se pokazalo da je ova država neka vrsta nedorasloga provizorija koja nije zaslužila da egzistira jer nije u stanju zaštititi sve svoje građane.

Vlašić: Upravo ste naveli sve argumente da se kaže da je točno tako!

Vierda: Inicijativa mladih za ljudska prava ima svoj mandat, svoju misiju. Ona se vremenski ograničila na suočavanje s prošlošću 90-ih. Ono na što mi ukazujemo nije neko naše ekskluzivno pravo i neka naša izmišljotina koju mi crpimo radi neke političke agende, nego ona vrlo jasno i precizno slijedi i izvještaje međunarodnih organizacija, nacionalnih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije. Među njima je i pučka pravobraniteljica čiji mandat daje Hrvatski sabor. Dakle, o toj nekoj parapolitičkoj organizaciji, da budem malo cinična, treba reći i da je jedna od triju nominiranih, jedina kao organizacija, jer su drugo dvoje pojedinci, za nagradu koju dodjeljuje Vijeće Europe na svjetskoj razini za izniman doprinos razvoju ljudskih prava. To nije nešto što smo izmislili, niti je to rezultat toga, kako gospodin Hasanbegović kaže, da smo namjerno izmislili, dizali nervozu kako bismo u nekakvom smislu osigurali egzistenciju. Naš mandat je ukazivati na ono što u društvu ne valja. Tumačiti da su kontinuirani napadi na ljude, vidi čuda, baš srpskoga podrijetla ekscesi i ne vidjeti da je atmosfera u društvu mrzilačka, znači ignorirati realnost. Nisu problem oni koji na to ukazuju, nego oni koji su zaduženi u društvu da takve stvari sprečavaju, a to je, među ostalim, i gospodin Hasanbegović kao saborski zastupnik. Time ima to veću dužnost prema svim građanima raditi na tome da se bilo kakav tip zločina iz mržnje spriječe i samo slijep čovjek može reći da živimo u društvu koje je pomireno.

Vlašić: Mislim da živimo u društvu koje je jako tolerantno na nasilje, ne samo prema etničkim grupama i da je to nešto najgore što se moglo dogoditi. Kako je postalo normalno da jedan bivši ministar u svojoj kući na kaminu ima sliku ratnog zločinca?

Hasanbegović: Ma, kako ne bi mogao? To je manje problematično. Svatko ima pravo držati na kaminu što hoće. Tutorica uvažene gospođice, gospođa iz Documente, Vesna Teršelić, a i gospodin Jakovčić (Baketa i Vlašić upozoravaju da se ne može tako razgovarati, op. a.) objavljuju fotografije na kojima obgrljuju biste notornoga zločinca Josipa Broza Tita i fokus javnosti ne treba biti na tome što drži nekakav bivši ministar koji nije moralna vertikala bilo kome, nego kako apostoli ljudskih prava, Teršelič i Jakovčić, bez imalo stida i srama prema potomcima žrtava tog istog jugoslavenskog komunističkog diktatora Tita javno objavljuju takve fotografije. O tome raspravljajmo.

Vlašić: I ne “samo” to. Hrvatska predsjednica se nedavno, na obilježavanju početka Drugog svjetskog rata, pozvala na tog istog čovjeka rekavši da je skoro pola milijuna Hrvata sudjelovalo u antifašističkoj borbi.

Hasanbegović: To je stav predsjednice s kojim se ne slažem i koji me uopće ne obvezuje.

Baketa: Sad se vidi kako su neke stvari za koje smo mislili da su stavljene ad acta i da su riješene, a gospodin Hasanbegović se sada, a i u svom političkom djelovanju vraća na njih, na Drugi svjetski rat… Očito da ako nismo riješili te stvari, jako teško se može reći da smo riješili stvari iz devedesetih. To pokazuje da postoji razlog za postojanje Inicijative mladih za ljudska prava.

Vlašić: Mi smo trebali govoriti o pomirenju, koliko je Hrvatskoj ono potrebno.

Hasanbegović: Načelno, da. Ali, filozofski, apsolutno pomirenje nije moguće. U društvima koja baštine različita traumatična iskustva postoje transgeneracijske podjele u pogledima na prošlost i ne može se nametnuti jedna slika. Na tome ne treba ni raditi jer je to totalitarni obrazac promjene uma. Nama treba minimalni društveni konsenzus, a on se ne može naći u pogledima na Drugi svjetski rat. Narativ g. Vlašića i mene nikada neće biti isti, i nema razloga. Dakle, dokaz da ne treba širiti moralnu paniku je sama činjenica da me g. Vlašić pozvao, a ja se odazvao.

Baketa: Vjerojatno je točno da pomirba u potpunosti možda i nije moguća, ali smatram da na njoj treba raditi. Treba upoznavati ljude i raditi na tom području. Nikome ne bih htio da prođe ono što sam ja prošao. Mora se raditi na tome da se nekome drugome to ne dogodi.

Vierda: Svrha je pomirenja da živimo u društvu u kojem se nikada neće ponoviti ono što se dogodilo 90-ih.