Mirna Zidarić ugostila je u Sportskim minutama jednog od najtrofejnijih hrvatskih sportaša Marina Čilića, koji je osim po brojnim trofejima, među kojima je Grand Slam naslov, olimpijska medalja i osvojeni Davis Cup poznat i po humanitarnom radu.
Od debija 2005. Čiliću je ovo prva propuštena sezona. Operacija je bila još u siječnju, zatim pokušaj povratka u Umagu.
– Imao sam veliku motivaciju i ciljeve za sezonu, no operacija koljena pa posvećenost rehabilitaciji, obitelji i drugim stvarima poremetili su planove.
U kojoj je fazi oporavak?
– Imao sam dva problema s koljenom, meniskus i odlomljeni komad hrskavice. Tijekom operacije je šivan meniskus, hrskavica je izgledala dobro. Kad sam krenuo natrag u puni trening i igrati mečeve koljeno je počelo reagirati, to mi se dogodilo nakon turnira u Umagu. Odlučio sam se na konzervativni put, terapeutski kroz injekcije, suradnje s doktorima, fizijatrima, tretmane… To mi obuhvaća cijeli dan, taj program i treninzi. Naviknuo sam trenirati svakodnevno na vrhunskoj razini i intenzivno, morao sam se prilagoditi novom načinu treninga. Osluškujem koljeno kroz trening, moram biti oprezniji nego inače.
Optimističan je što se tiče otvaranja nove sezone i Australian Opena.
– Za sada sam stvarno na odličnoj razini. Prošli tjedan sam igrao neke natjecateljske mečeve na treninzima i sve je prošlo jako dobro. Tako da u nekom postotku, sigurno 90 % da nastupam od nove sezone.
Prati oporavak i Ivana Perišića.
– Baš sam ga vidio neki dan, on je također imao izrazito tešku operaciju. Međutim, što se tiče hrskavice, tu medicina nije napravila toliko kao u pogledu ostalih operacija. Uvijek je tu neka bolna točka. Razgovarao sam u osmom mjesecu s dosta doktora, puno njih je predlagalo operaciju, ali ta operacija je 50-50 posto hoće li uspjeti ili ne. Odlučio sam se na konzervativnu metodu koja uključuje malo dodatnih tretmana, malo prilagođeniji raspored.
O humanitarnom radu kroz Zakladu
Šestu godinu zaredom Zaklada Marin Čilić, osnovana 2016. godine, dijelit će stipendije. Natječaj je otvoren do 4. prosinca, a 20 do 25 stipendista bit će poznato prije Božića.
– Htio sam pomoći mladima koji imaju talenta u sportu i glazbi. Pomoći im ne samo sa stipendijom, već da znaju da su napravili nešto veliko, da su na pravom putu i da im se da taj vjetar u leđa. Pomogne im financijski, ali daje im i motivaciju da se još više trude i da se ta priča širi na drugu djecu. Čitanje njihovih obrazloženja možda je najljepši dio cijele godine. Nama je ideja da svako dijete napiše neki svoj mali sastav, čime se bave, na koji način, koliko treniraju dnevno, koliko su posvećeni rezultatima, teškoće, uspjesi, usponi i padovi i iz toga možete vidjeti koliko im to znači, koliko ljubavi imaju prema tome.
Na primjer, imali smo stipendista od ove godine koji, mislim da živi u Dubravi, bavi se veslanjem svaki dan, vozi biciklom na treninge, ide u školu biciklom, nazad doma, tako da napravi preko dana sigurno 50 km na biciklu. Ali vidite iz tih pisama da djeci ništa jednostavno nije teško i daje vam to toliku ljubav i žar da se i vi potaknete da budete bolji. Pokušavamo iz godine u godinu skupiti dovoljno sredstava i proširiti broj stipendija jer stvarno ima djece kojoj treba velika pomoć, a posjeduju ogroman talent.
“Tko je najveći? Nezahvalno je uspoređivati”
Stalno se vrti rasprava tko je najveći, Federer, Nadal ili Đoković. Za Đokovića znamo da je najtrofejniji.
– Ja sam dijelio karijeru s trojkom zadnjih 15-16 godina. Nezahvalno je uspoređivati, teško. Federer je ranije nekako ušao u karijeru i otvorio taj cijeli put. Njih trojica, Novak, Rafa i Roger su zadnjih 10-12 godina bili ogromni rivali, ali s te strane opet gledamo, Roger je ipak malo stariji, Novak je ušao u fantastične godine od 2011. i definitivno je najbolji u ovih zadnjih 10-12 godina. Mislim da nije zahvalno birati koji je najveći od njih. Znamo da je Novak s najvećim brojem Grand Slamova, ali svaki od njih je toliko doprinio ovome sportu da su ga podignuli na ogromne razine. Podignuli su i sam interes za sport, koliko je djece krenulo igrati tenis zbog njih, tako da je to jednostavno nevjerojatno. Posebni trenuci karijere su bili igrati protiv njih. Presretan sam što sam bio dio ove generacije, još uvijek jesam.
O nevjerojatnoj karijeri svog kuma Ivana Dodiga, koji će nastupiti na ATP finalu u Torinu od 13. do 20. studenoga.
– Ivan i ja, evo zajedno smo odrasli i zajedno smo nekako išli kroz karijeru. Otkako se opredijelio samo za parove, ima možda jednu od najboljih karijera kad bi se usporedilo sa svim dubl igračima tog perioda i iz godine u godinu ne iznenađuje samo nas nego, vjerujem, i sebe. Ove godine osvajanje Roland Garrosa, u borbi su za broj 1 na kraju godine, najbolji ranking ikada u karijeri – broj 2… Znam koliko je uporan i koliko živi tenis i sigurno će igrati još 3-4 godine.
Izvor: narod.hr/HRT
