10. srpnja Blaženi mučenici Damaska – fanatični muslimani pobili 6000 kršćana maronita

Maronit Franjo Massabki prije smrti doviknuo ostalima: “Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.” To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju, piše svetikrizsisak.hr

U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa muslimana, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj.

Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6000 golorukih kršćana.

Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice.

Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira Abd-el-Kadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata.

Franjo Massabki – maronit koji se odbio zakleti na Muhameda

Onoga stravičnoga dana s franjevcima su se zajedno nalazila trojica braće po krvi: Franjo, Mooti i Rafael Massabki. Oni su pripadali grani maronitskih kršćana, a s franjevcima su bili usko povezani najboljim prijateljskim vezama. Najstariji je među njima bio 70-godišnjak Franjo, u cijelom Damasku zbog svoga imanja, svoje velike gostoljubivosti i kreposti veoma ugledan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Mooti je napustio svoj zanat i trgovinu te se sav posvetio molitvi i dobrotvornosti. I on je u samostanskoj školi poučavao u arapskom. Rafael je provodio strog asketski život te svaki dan zalazio u franjevačku crkvu. Bila su to tri odlična predstavnika kršćanskoga Istoka.

Samostanske su zidine jedno vrijeme odolijevale napadima rulje. No nekadašnji je samostanski sluga oko ponoći Turcima pokazao potajni ulaz u samostan i rulja je provalila unutra. Gvardijan je odmah pohitio u crkvu, otvorio svetohranište te sve prisutne pričestio. U to su neprijatelji kšćrana provalili i u crkvu. Njihov je vođa u polumraku zaviknuo:

»Gdje se nalazi Franjo Massakbi?«

Franjo je stupio pred vikača i rulju te upitao:

»A što hoćete s njim?«

Predvodnik je zaurlao: »Poslani smo od Abdallaha da te spasimo, samo ako se zakuneš na proroka Muhameda.«

Starac je mirno i dostojanstveno odgovorio: »Abdallah zna dobro da ja svoju kršćansku vjeru neću nikada zatajiti. No on ima i razloga zašto baš mene traži. On mi duguje 8.000 guldena. Može ih zadržati, ali moje duše neće dobiti.«

Kakav odgovor, vrijedan najodličnijih kršćanskih mučenika! U presudnim trenucima sam Duh Sveti Isusovim svjedocima stavlja na usta prave riječi.

Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!

Franjo je još doviknuo ostalima: »Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.« To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

Sada su došli na red franjevci. Gvardijan je s malim arapskim Evanđeljem, što ga je uvijek sa sobom nosio, klečao pred velikim oltarom. Turci ga pozvaše na otpad. A on u ime svoje i svoje redovničke subraće najspremnije odgovori: »Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!« I poginuli su svi redom sasječeni od svojih dušmana.

Za franjevce je pokrenut postupak beatifikacije. Kad je već bio pri sretnom završetku, zamolio je maronitski nadbiskup Damaska u ime svoje i drugih istočnih biskupa da bi u broj novih blaženika papa Pio XI. uvrstio i trojicu braće Massabki.

Papa je toj posve opravdanoj molbi udovoljio pa je 10. listopada 1926. svih 11-ero hrabrih i vjernih Kristovih svjedoka proglasio blaženima.

Izvor: narod.hr/svetikrizsisak.hr