Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
U tom kontekstu srbijanske agresije može se promatrati i etničko čišćenje i nasilje nad Hrvatima iz Srijema i Bačke, ali i cijele Srbije. Mnogi počinitelji tih zločina, nasilja i pritisaka bili su srpski vojnici, često „dobrovoljci“, koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.
Progon Hrvata u Srbiji i Republici Srpskoj
U Hrvatsku su iz Srbije, od 14. kolovoza do 13. rujna 1995, prognane i prihvaćene 622 osobe, izvijestio u Zagrebu Vladin Ured za prognanike. Nakon vojno-oslobodilačke akcije „Oluja“ u kojoj je oslobođena Hrvatska od okupacije srpskih snaga, počeo je progon Hrvata u Srbiji i Republici Srpskoj. Iz Banja Luke i okolice, te dijelova Srbije gdje žive Hrvati prognane su tisuće ljudi, kao čin osvete i nasilja zbog poraza na vojnom polju.
Međunarodni sud pravde u Haagu, odnosno Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove donijelo je 11. travnja 2018. drugostupanjsku, pravomoćnu presudu kojom je Vojislav Šešelj proglašen krivim za ratni zločin protjerivanja Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci, odnosno za točku optužnice koja se odnosi na „poticanje progona, deportacije, prisilno premještanje Hrvata 1992. iz sela Hrtkovci kao i zločine protiv čovječnosti“.
Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić
Također, nepravedno je što Haaški sud nije želio utvrditi postojanje udruženog zločina protiv Hrvata u Vojvodini, jer je Šešelj bio samo dio tog udruženja i provodio službenu politiku tadašnjih vlasti Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kao i što glavni akteri tih zločina, uz Miloševića i vrh JNA (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i drugi) nisu odgovarali za te zločine.
Vojislav Šešelj bio je jedan od najznačajnijih političara u Srbiji u vrijeme agresije na Hrvatsku, zastupnik u Skupštini Srbije, bliski suradnik vlasti Slobodana Miloševića i organizator „dobrovoljaca“ srpske vojske u agresiji na Hrvatsku.
Zato zločine nad Hrvatima u Srbiji možemo promatrati kao posljedicu agresije Srbije na Hrvatsku, a veliki dio prijetnji, nasilja i progona dolazio je i od pripadnika srpske vojske koja je ratovala u Hrvatskoj, osobito od brojnih vojnih milicija koje su ratovale u Hrvatskoj.
Treba napomenuti da je 1998. i današnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, iz kvote Vojislava Šešelja bio ministar informiranja u vladi Milošević-Šešelj, tj. Socijalističke partije Srbije (SPS-a) i Radikalne stranke.
Hrtkovci – sinonim stradanja Hrvata u Srbiji
Na mitingu Srpske radikalne stranke 6. svibnja 1992. u prisutnosti Vojislava Šešelja je „ozvaničeno“ protjerivanje građana hrvatske nacionalnosti, pa se često taj događaj kolokvijalno naziva „sindrom Hrtkovaca“. Toga je dana pročitan popis 17 „nepodobnih“ građana hrvatske nacionalnosti koji su pod prijetnjama ubrzo morali iseliti, a 20 obitelji nasilno je izbačeno iz svojih domova. Snimka s tog mitinga bila je jedan od dokaza koje je tužiteljstvo izvodilo u Haagu, piše hrvatskarijec.rs.
U srijedu, 16. lipnja 1992, dakle samo mjesec dana nakon Šešeljevog huškačkog govora, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne može dohvatiti, osvanuo je prijeteći plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo napisano: „Hrvati! Ako se do ponoći ne iselite bićete svi poklani!“, a u potpisu je pisalo „Srpski četnički pokret“ i „Crna ruka“.
Dakle, bilo je to vrijeme zastrašivanja smrću, batinanja, prijetnji telefonima, Hrvati su nazivani ustašama, inscenirane su tuče mladića koji su došli i starosjedilaca koji su rođeni u Hrtkovcima, maltretiran je tadašnji župnik crkve sv. Klementa u Hrtkovcima Nikola Kraljević, a mještanin Mijat Štefanac (u Hrtkovcima poznatiji pod nadimkom Piršić) pronađen je mrtav u ataru između Hrtkovaca i Nikinaca.
Sve je to rezultiralo iseljenjem oko 600 hrtkovačkih obitelji, od čega je samo u mjesec dana 1992. godine iz Hrtkovaca odselilo oko 300, od ukupno 480 obitelji iseljenih 1991. i 1992. godine. Ludilo je išlo toliko daleko da je promijenjen i naziv sela pa su se Hrtkovci nekoliko godina zvali – Srbislavci. Premda su Hrtkovci postali sinonim protjerivanja Hrvata iz Srijema, ovaj scenarij etničkog progona provodio se u cijelom Srijemu. Primjerice, u Kukujevcima je tijekom ratnih devedesetih od dvije tisuće pripadnika hrvatske nacionalne zajednice ostalo živjeti samo njih petnaestak, a rezultat te nacionalističke politike je 25 brutalno ubijenih Hrvata i progonstvo oko 40.000 Hrvata iz Srijema.
Svećenik iz Surčina Marko Kljajić, tada župnik u Petrovaradinu, napisao je i knjigu o stradanju Hrvata u Vojvodini Kako je umirao moj narod, u kojoj je imenom i prezimenom zabilježio sve protjerane Hrvate.
Etnocid nad Hrvatima u Srbiji
Pod najvećim pritiskom da se iseli, hrvatsko je stanovništvo bilo od svibnja do kolovoza 1992, kad je svoje domove napustilo njih čak 10.000, a sljedećih godina, posebice nakon vojno-redarstvenih akcija akcija „Bljesak” i „Oluja”, egzodus je nastavljen.
Najveće smanjenje hrvatske populacije dogodilo se u općini Šid, pograničnoj s Hrvatskom, gdje je hrvatsko stanovništvo spalo na samo trećinu od prethodnog popisa. Slijede općine Inđija, Stara Pazova, Srijemski Karlovci, Sombor, Subotica…
Vojislav Šešelj, vođa Srpske radikalne stranke izjavio je kako je „ponosan na svoje ratne zločine i opet bi ih ponovio”, a zabrinjavajuća su stajališta srbijanskih državnih dužnosnika, poput premijerke Ane Brnabić, koja izjavljuje kako je Haški tribunal „dužan Šešelju tri godine života jer je osuđen na deset, a odležao 13 godina zatvora”.
Nedavno je Zajednica prognanih Hrvata Srijema, Bačke i Banata uputila pismo Anji Šimpragi, nakon njezinog patetičnog govora u Saboru, pismo s porukom o svojoj sudbini: „Veliki broj Hrvata u Vojvodini bio je prisiljen napustiti svoj zavičaj u Vojvodini“.
Danas je broj Hrvata u Vojvodini oko 56.000, a u užoj Srbiji oko 14.000. Prema popisu iz 1961. godine broj Hrvata u Srbiji bio je gotovo 200.000 osoba hrvatske nacionalnosti, što sve govori o sudbini Hrvata u Srbiji.
Nad Hrvatima u Srbiji dogodio se pravi etnocid u svakom smislu, a on se sustavno vodi još od stvaranja Jugoslavije 1918. godine, kada se Bačku, Banat i Srijem sustavno nastojalo pretvoriti u pokrajine s većinskim srpskim stanovništvom što do tada nisu bili, s obzirom na visoki postotak Nijemaca, Madžara, Hrvata, Rumunja i drugih u tim pokrajinama.
Danas je cilj postignut, te su Hrvati postali tek nacionalna manjina bez utjecaja, Madžari su svedeni na ispod 20% u Vojvodini, a Nijemaca je u potpunosti nestalo. Kolonizacijom i selidbama etnička struktura tih dijelova Srbije se bespovratno promijenila u korist Srba.
Ali ne treba zaboraviti: velika žrtva srpske agresije na Hrvatsku bili su Hrvati u Srbiji.
Na vladi Andreja Plenkovića je da osigura za Hrvate u Srbiji ista nacionalna prava, mjesta u parlamentu i sudjelovanje u Vladi Srbije, kao i značajnim službama državnih poduzeća i ministarstava kao što imaju Srbi u Hrvatskoj. A u tome bi bitno mogao pomoći Milorad Pupovac i koalicijski partner u vladi SDSS.
Jer Hrvati u Srbiji ne trebaju deklarativne „pomirbe“, već ista i ljudska nacionalna prava kakve imaju Srbi u Hrvatskoj. Tada će i zajednica Hrvata u Srbiji oživjeti.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
