Kada se danas uoči oslobodilačke vojno-redarstvena operacije Oluja pojavljuju srcedrapateljna svjedočanstva pojedinih javnih osoba o ‘strašnom životu’, u inače mirnom Kninu i drugim mjestima tzv. SAO Krajine u vrijeme rata, o zbjegu u Oluji ili slično, potpuno se zaboravlja jedan veliki zločin i trauma hrvatske djece i civila – nekoliko godina stalnog bombardiranja hrvatskih gradova iz svih artiljerijskih sredstava koja su ubijala ili napravili invalidima djecu, žene i starce.
Na današnji dan 1992. izvršen je jedan od brojnih topničkih napada na gradove Slavonski Brod i Županja od strane genocidne vojske Republike Srpske u BiH. Bio je to samo jedan od stotina napada na hrvatske gradove tijekom rata u kojem su poginule ili ostali trajni invalidi tisuće ljudi koji su samo htjeli živjeti u svojim domovima.
Srpska vojska nije imala milosti: pucala je na središta tih gradova iz raketa, aviona, topova, višecijevnih bacača raketa, tenkova i svih drugih oružja.
Cilj je bio ubiti što više civila i učiniti život u tim gradovima nepodnošljivim, radi uspostavljanja Velike Srbije.
Na drugoj strani, Hrvatska vojska nije NIKADA bombardirala Knin ili bilo koji grad u kojem je živjelo srpsko stanovništvo.
Ako bi sada nabrajali gradove koji su godinama trpjeli bombardiranja popis bi bio toliko dugačak da bi šokirao i one koji to znaju: Karlovac, Sisak, Novska, Nova Gradiška, Osijek, Vinkovci, Vukovar (urbicid, grad sravnjen sa zemljom kao Hirošima), Dubrovnik, Split, Zagreb, Gospić, Šibenik, Đakovo, Slavonski Bord, Županja….
Samo u Slavonskom Brodu je bombardiranjem ubijeno 27 djece. To je zločin koji daleko nadilazi bilo kakav zločin koji bi se mogao vezati uz Oluju.
Prvi put opća opasnost u Slavonskom Brodu oglašena je 25. ožujka 1992. i trajala je do 7. listopada 1992. Na grad je palo 130 teških bombi “krmača”, 13 raketa zemlja-zemlja tipa “luna” i desetine tisuća topničkih i raketnih zrna svih promjera. Ciljevi napada su bili pretežito civilni. Mjesta gdje se okupljaju ljudi. Rijetko su gađali neki od vojno značajnih ciljeva.
Jugosrpsko ratno zrakoplovstvo u svojim zločinačkim namjerama koristilo je najrazornija raspoloživa streljiva, jer je cilj bio uništiti, razoriti i ubiti.
Strašan je to podatak koji se svih ovih godina gotovo i ne čuje, dok se na drugoj strani puno manje tragedije kao što je zbjeg iz Knina, te kasniji povratak u Hrvatsku, predstavljaju na naslovnicama medija kao najveće životne traume.
Mnoga hrvatska djeca su odvedena u logore, a što su tamo proživljavali svjedoči knjiga Marijana Gubine koji je je u srbijanskom logoru proveo 260 dana. Stravična mučenja koja nadilaze nacističke monstrume u Auschwitzu opisao je u knjizi “260 dana”.
Prisjetimo se samo da se za priču Marijana Gubine, kao i 402 ubijene djece u ratu u Hrvatskoj uopće nije ili se vrlo malo znalo, dok se od slučaja jedne stradale djevojčice Aleksandre Zec napravila paradigma o Domovinskom ratu kao zločinačkom. Uopće se nije uzimalo u obzir da je slučaj Zec ili zločin u Gruborima pojedinačni i izdvojeni zločin kakvi se događaju u svakom ratu, a da je bombardiranje hrvatskih gradova, koncentracijski logori, sustavno opkoljavanje gradova i ubijanje svega hrvatskog bio dio organiziranog plana iz Srbije kojem je cilj bio stvoriti Veliku Srbiju.
To je velika razlika.
Uostalom, prisjetimo se samo kako su prolazile kolone Hrvata koje su izlazile iz Vukovara 1991. godine ili kolone Bošnjaka 1995. godine iz Srebrenice. Bitno drugačije nego ljudi u koloni iz Knina 1995. godine, kojima se hvala Bogu, nitko od preživjelih Hrvata nije osvećivao. Iz tih kolona se odlazilo u smrt, koncentracijske logore ili privatne četničke kuće za silovanje žena. Iz kolona u Kninu se odlazilo, ipak, na sigurno, u krov nad glavom i miran život kakve Hrvati i Bošnjaci iz svojih kolona nisu imali.
To su razlike koje govori o biti rata na prostoru Hrvatske i BiH.
Nitko neće nikada oprati zločinački i genocidni narav rata Srbije na svoje susjede, po planovima stvaranja etnički čiste Velike Srbije ubijanjem i protjerivanjem Hrvata, Bošnjaka i Albanaca.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
