Prije 8 godina Carla Belovari pojavila se na glazbenoj sceni, na koju ju je „pogurnuo“ glazbeni talent show „Hrvatska traži zvijezdu“. Unatoč godinama života na sceni Carla je tek sada izdala svoj debitantski album „Soul na ranu“, ali i za Večernji list progovorila o promjenama u životu.
Na pitanje koliko bi se album razlikovao od postojećeg da ga je izdala prije pet-šest godina, Carla kaže: „Zasigurno bi bio puno drukčiji jer puno pjesama ne bi bilo, a i ja sam tada bila drukčija. Sada znam što želim, a što ne želim – što je ponekad još važnije. No sudeći po kritikama, album sam objavila baš u pravom trenutku.“
Sama je rekla kako je nedavno čudesno ozdravila i pritom se okrenula vjeri. Odgovara je li naišla na osude prilikom odabira takvog puta:
„Kad se čovjek nađe u situaciji koja je vrlo nalik scenariju pitanja života i smrti, nije mu važno ničije mišljenje i zato se ne bojim osude. Uostalom, osuđivanje više govori o osobi koja osuđuje nego o objektu osuđivanja. Taj sam problem imala i ja, puno puta u životu neke ljude nisam razumjela i tako sam ih nesvjesno osuđivala. No naši kriteriji nisu uvijek pouzdani i zato bježim od bilo kojeg osjećaja gorčine, mučnine, mržnje, negative jer to truje samo nas same. Ne govorim ništa militantno niti ikoga silim na što, pa to očekujem i od svojih sugovornika. Nije bilo nikakvih loših komentara, baš naprotiv.“
Može li se vjera živjeti u glazbenom svijetu i koliko to utječe na stvaralački rad, Carla je istaknula:
„Naš životni stil jest zatrovan stresom i brzinom. Svi traže instantno rješenje, a put do istinskog mira, barem za mene, bio je dug i trnovit. Vrlo sam studiozan tip, sve želim proučiti i znati u detalje. Nakon godina istraživanja i eksperimentiranja došla sam do vrlo osobnih zaključaka, a vjera, dakako, jest osobni osjećaj. Nitko nikada nije povjerovao jer ga je netko silio na to. To što sam javna osoba (što to uopće znači danas?) može tu biti samo od pomoći jer moja, vjerujem, pozitivna životna poruka i moje svjedočanstvo može doći do većeg broja ljudi i tako nekome poslužiti kao nadahnuće. Barem se tome nadam. U mojoj se pjesmi “Bilo bi lako” najjasnije se čuje preokret. Zadnji refren, koji je drukčiji od prethodnih, napisala sam tek kad sam shvatila neke stvari. No uglavnom se ta moja motivacija može čuti u svakoj pjesmi, što je retrospektivno gledano i meni čudesno.“
Razmišlja li, poput nekih svojih kolega, Nine Badrić, sestara Husar ili Alana Hržice, započeti i bavljenje duhovnom glazbom?
„Ne dijelim svoju glazbu od duhovne, smatram da moja glazba jest nadahnuta Duhom i zato sama po sebi spada u tu kategoriju. Mi smo glazbenici odgovorni za ono što prezentiramo publici jer je glazba još uvijek najutjecajniji medij i imamo izravan utjecaj na um slušatelja. „
O teškoćama u glazbenom radu i povremenim krizama Carla kaže: „Svaki se umjetnik preispituje dok stvara, a ja sam bila vrlo nesigurna u nekim trenucima, pogotovo zato što sam tek učila hrvatski jezik. A i stanje na sceni ponekad se čini uznemirujuće. Lako je odustati u takvim situacijama. No u svojim pjesmama bodrim slušatelje: Nemoj samo tako odustati i krenuti drugim putem, bori se za svoje vrijednosti i snove. U tim sam trenucima pisala i samoj sebi.”
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/vecernji.hr
