U povodu 10. obljetnice Tropleta, hrvatske kulturne zajednice u Mostaru, njezina je uprava pozvala biskupa Ratka Perića da održi predavanje mladima u crkvenim prostorijama župe sv. Tome, apostola, na Bijelom Brijegu. Don Krešo Puljić, župnik, rado ugostio predavača i slušatelje, nakon sv. Mise, jer on ionako duhovno prati ovu zajednicu u njezinu djelovanju.
Predavanje je održano u Velikom tjednu, 16. travnja u večernjim satima.
Predložena je i tema: „Ljubimo, ne riječju i jezikom, već djelom i istinom“, kako je sv. Ivan, apostol, savjetovao svojim vjernicima i nama danas.
Ne samo savjetovao, nego apostolskom vlašću zapovjedio. A Troplet to sebi stavio kao program.
Prenosimo biskupovo predavanje
Status quaestionis. U čemu je problem? U tome da mi ljudi, koji smo konstitucijski sastavljeni od duha i tijela, od govora i tvora, od razuma i slobode, od osjećaja i prakse, od slušanja/govorenja i vršenja, od riječi i djela, od lica i srca, tako izgrađujemo svoju osobnost ili ličnost, da ove dvojne riječi koje rekosmo nisu li usklađene, onda nismo više ličnosti, nego dvoličnosti, bezličnosti. Je li ti drago da ti netko kaže da si dvolična, dvoznačan, licemjer? – Nije. A da ti kaže da si iskren, uravnotežen, usklađen? – To jest. Crkva bi željela da ti budeš usavršena osobnost, ličnost, a ne dvoličnost!
Pojmovi. Najprije ćemo protumačiti pojmove koji su ključni, u naslovu. A to su: riječ, jezik, djelo, istina, a sve u službi ljubavi prema Bogu i bližnjemu svomu.
Riječ. Samostalna jezična jedinica koja ima jedno ili više značenja te ovisno o njima i o kontekstu ima govornu poruku. Npr. riječ „kosa“ znači: vlasi na glavi, spravu za travu, neprohodno šipražje i kamenje u brdu, u planini. Mi se u životu služimo s oko 3.000 raznih riječi. Dnevno: oko 700 različitih riječi. Ponajbolji pisci, nobelovci, rabe do 15.000 riječi. Hrvatski jezik ima oko 200.000 tekućih riječi. U računalu ima 420.000 riječi za prevođenje (uključujući deklinacije i konjugacije). Engleski oko 500.000. Svaka riječ nosi neko značenje i poruku.
Jezik. Postoje dva značenja, jedno je tjelesni organ u ustima koji sudjeluje u žvakanju hrane, u gutanju, i u oblikovanju glasova i govora u komunikaciji u ljudskoj zajednici, a drugo je značenje sustav artikuliranih glasovnih oblika koji označuju bića, doživljaje, odnose i služe uzajamnu priopćavanju među ljudima. Koliko ima jezika na svijetu? Ima ih 7.111. Ali više od polovice čovječanstva služi se s jednim od 23 jezika (na primjer: 1. kineski, 2. španjolski, 3. engleski, 4. arapski, 5. hindu, 6. bengalski, 10. landa, 11. javanski, 16. telugu, 17. marati, 18. urdu, 20. tamil, 23. malajski).
Djelo. To je čin, postupak, proizvod rada. Djelo na polju. Književno djelo u literaturi.
Istina. Izjednačenje nečega što je u glavi i u stvari. „Ovo je stol“. „Ovdje sjedi zajednica mladih“. „Predavač govori mladima“. U glavi je slika, u stvari osoba, predmet. Istina je ono što postoji, što odgovara iskustvu, što određuje pojavu.
Ljubav. Tjelesna privlačnost. Osjećajna odanost. Emocionalna privrženost između muškarca i žene. Ljubav prema roditeljima, prema školi, prema domovini. Ljubav prema Bogu. E tu smo:
Teza ili postavka. Ako kažemo da Boga ljubimo, onda to ne može ostati na varavim riječima, na glumačkom jeziku, na prevrtljivim osjećajima, nego mora prijeći u djelo i postati istina, koja izvire iz srca i očituje se i na licu. Postoje zapovijedi koje je Bog dao u ljudska srca, ali i koje je dao zapisane u dvije ploče Dekaloga, Deset zapovijedi koje znam napamet, imam ih u glavi i u srcu, a u praksi ih kršim i rušim. Znam da trebam poštovati roditelje, a ja tjednima s njima ne zborim. Znam da trebam postupati čisto i čestito prema svojoj djevojci ili mladiću, a ja se vladam kao da smo u braku. Neodgovorno i zato teško grješno. Eto dvolične osobe, grijeha, zločina. Uvijek postoji opasnost da moja riječ ne odgovara djelu, a moj jezik ne odgovara istini. Ti ćeš reći: A ljubav? A ja ću tebi reći: Nije ljubav seks, nego čitav kompleks odnosa prema Bogu, prema obitelji, prema društvu. Valjda ti je to jasno. Kada se dijete rodi, treba ga upisati u obitelj, u društvo, u Crkvu. Tvoj privatni seks ima javne društvene posljedice. Je li ti to očito?
Navedimo jedan Isusov primjer koji osvjetljava ovu činjenicu: licemjer- srcemjer.
Valjani otac i nevaljali sinovi
Riječi jedno, djela drugo
Isus u svojim prispodobama, a ima ih 77, pokazuje kako savršeno poznaje sva prelijevanja, intelektualna i emocionalna, u ljudskoj duši. A osobito zna kolika je u ljudskom djelovanju razdaljina između misli i djela, nakane i radnje. Između riječi i čina trista aršina. Jedno su nacrti, drugo su izvedbe; jedno su riječi, drugo su čini. Ili: jedno misli, drugo zbori, treće piše, četvrto radi. Isus poznaje kakav je otac zemaljski, savjestan roditelj, pun odgovornosti nad životom i obitelji, a kakvi su njegovi sinovi, toliko puta neodgovorni i prema samomu ocu, i međusobno, i prema samima sebi.
Pogotovo zna kakav je Otac nebeski, savršeni Stvoritelj, a kakvi su sinovi ljudski, nesavršeni stvorovi. Otac Stvoritelj postupa prema svojoj djeci savršeno poštujući njihovu ljudsku slobodu, koja je njegov najuzvišeniji dar, ali on tu slobodu potiče i angažira da se nešto vrijedno učini, da se radom osoba što bolje afirmira i usavrši. I ujedno poštuje svoju, Gospodarevu, volju i odluku. Ne odstupa od svojih načela. I to sve Isus prikazuje jednom divnom prispodobom, zapravo dvjema: jedna se odnosi na jednoga sina, a druga na drugoga. Sve izrečeno u 5 evanđeoskih redaka, a možda priča izgovorena u Isusovoj homiliji od 55 minuta. I ne samo jednom, nego toliko puta pred različitim a uvijek pozornim slušateljstvom. Prispodoba je izvorno Isusova, Matej je kao svjedok slušao i jedini je od svih evanđelista zapisao i prenio. Evo svetoga teksta:
A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode“ (Mt 21,28-30). Jednomu je sinu ne ću – hoću, a drugomu hoću – ne ću.” Hajdemo prispodobu razraditi i primijeniti:
Otac Mile. Radi lakšega praćenja obiteljske situacije nazovimo ovoga „nekog čovjeka“, oca, kućnoga domaćina, imenom Mile, iako se ni u jednoj prispodobi, pa ni u ovoj, ne spominje nijedno ime, osim onoga ubogog Lazara. Mile imao dva sina, Daniela i Emanuela, koje je on od milja zvao Dane i Mane. Odrasli su, punoljetni, još su uvijek na očevu imanju. Otac ih moli da pođu u vinograd na posao. Pretpostavimo da je bilo kopanje. Kopati nije lako, pogotovo o žegi dana, pri suhoj kori kruha. Ali se nije lako ni hrane i vina dokopati ako se ne će kopati! Sine moj, i jedan i drugi, deder malo poskoči, u stranu politiku, a u šake motiku, okopaj, pa će biti i prismoči i pritoči! Tako otac sinovima koji su prevalili 18. godinu života. Na njima je budućnost.
Otac je dužan rasporediti posao sinovima da kuća živi i napreduje. On ima puno pravo to činiti, štoviše, zapovjediti. Vrijeme je privikavati sinove da žive od ploda svojih ruku, da budu suodgovorni za imanje, koje će jednoga dana ionako biti njihovo. Ali otac nije i ne želi biti despot, robovlasnik, nego ljubazno moli, urazumljuje sinove da im lakše pridobije ljudsku slobodu i privoli ih da budu čestiti i ponosni sinovi svojom voljom i sinovskom zahvalnošću.
Najprije pristupa jednomu pa drugomu, sasvim kulturno, očinski fino. Teško je takvu ocu odbiti posluh. On, doduše, dršće nad odgovorom sinova, riskira, ali je ipak u duši uvjeren da su sinovi toliko razumni da će obojica poći na posao u vinograd. Kako će inače zaraditi ljetinu. Kuća se uzdržava znojem, radom i vinogradom. To je zakon ljudskoga života. Ima u tome radu i radosti. Ali tek nakon obavljena posla i postignuta ploda.
Primjena prispodobe. Svakomu od nas Bog određuje posao i svakoga šalje da obavlja svoj zadatak. On je dao čovjeku sposobnosti da, obrađujući određeni „vinograd“, razvija svoje darove: moć, pamet, slobodu. I da bude radostan s djela ruku svojih i pameti svoje.
Svatko u Očevu vinogradu ima mjesta, svoju dionicu, parcelu, zaradu i nagradu. Neka čovjek učini što njemu pripada, ono 1%, a Bog će sve ostalo: kišu, sunce, vrijeme, rod, 99%. Svi smo mi njegovi stvorovi, čak posinci u Sinu, ali on ima pravo nad nama, i zapovjediti nam da ga slušamo, pokorno i ponizno, a ipak dostojanstveno i časno. Otac ipak moli svoje sinove jer je to dostojnije i doličnije i Oca i sinova da se tako međusobno odnose, da se savršenom očuva božanska sloboda i ljudska sloboda, da nema nimalo prisile, prigovora, ljutnje, poniženja.
Prvi sin – Dane: jedno zbori, drugo tvori. Prvi se sin, međutim, odmah pokazao ljutit, prkosan, bezočan. Izvrne se na ćaću Milu i odbrusi mu da ne će u vinograd. Razumije se, taj veliki „Ne ću“ sadrži sve ono što je stariji sin mogao u tome trenutku sažeti i sprašiti ocu među oči, kao što čitamo u jednoj drugoj Gospodinovoj prispodobi: „Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim“ (Lk 15,29). I tomu slično, kako već bezumni kritizeri znaju bezumno izazivati. Vjerojatno nije ostalo samo na tome „Ne ću“. Dodao je on još pokoju nevaljalu i nepristojnu koja je oca podobro pogodila i razočarala. Izvrijeđao stariji sin staroga, odgovornoga i ozbiljnog oca raznim nesinovskim bezočnim izrazima, samo ga nije šakom u čelo. A pravo govoreći, kada nevaljali sin tako ocu odreže „Ne ću“, isto je kao da ga je šakom u čelo! Otac se nije još ni osvijestio od „obiteljskog infarkta“, a neposlušnik onako srdit i osoran, nestade iz dvorišta ispod kuće. Nitko ne zna kuda će. Samo je otac uvjeren da ne će u vinograd. Vjerojatno ode k djevojci u ašikovanje, jer bi se do godine trebao ženiti. A kako će svadbovati bez bukare vina? – razmišlja otac umjesto sina. Sin će tako razmišljati tek kada bude imao takva i tolika nevaljala klipana kao što je on!
Otac odšutje taj neočekivani neposluh i prkos Danin. Ništa ne govori. Srce ga boli kakva sina ima. On mislio da ima poslušna, odana, zahvalna i mirna sina, a kad tamo imaš što vidjeti i čuti. Kako će na njega prenijeti zemlju, vinograd, budućnost?
Otac, duboko pogođen, ne da se ipak naizvan uvrijediti. Prelazi preko Danine neposlušnosti i nekaraktera. Vinograd se mora obraditi.
Drugi sin – Mane: sve što kaže – laže! Prema Isusovoj prispodobi, otac se Mile obratio i drugomu sinu, mlađemu, Mani. I njega je zamolio da pođe u vinograd na kopanje. Opet ista ljubazna očeva metoda. A sin se na očevu zapovijed povine do zemljice crne. Pretvara se, ne bi čovjek vjerovao da tako sin zna i može činiti prema vlastitu ocu. Odgovori: „Evo me, gospodaru!“ (Mt 21,30). U svakom slučaju taj odgovor sadrži sav onaj sinovljev poklon pred ocem i uvjeravanje: „Hoću, hoću, gospodaru, ti ne možeš meni nazapovijedati koliko ja tebe mogu naslušati. Poći ću vrlo rado, jedva čekam kada ću na posao. Veoma se radujem i osjećam se spremnim raditi u tvome vinogradu. Gdje je ona motika?“ I sve tako, ljepša riječ za ljepšom, umiljato janje, a ocu se srce širi od radosti. Ali čudno da oca zove „gospodarom“! Pa ili mu se ruga, ili iz poštovanja, nije posve jasno: otac pravi gospodar, a sin pravi rob! Je li sin cinik? Farizej? Je li posrijedi hipokrizija? Podmuklost? Dvoličnost? Očito sve bijaše lažno, prevarantsko, neiskreno, prijetvorno, licemjerno, krivotvoreno! Sada ćeš ti čuti!
Uzeo Mane motiku preko ramena i ide kroz selo, valjda da ga i drugi vide i čuju kako radosno pjeva. Međutim, zovne ga jedan kolega, gori od njega, da bace partiju karata. Asovi i desetke padaju po stolu. I usputno se pije po koja kap vina od prošle godine. Nazdravljaju i govore: „Valja staro!“ (Lk 5,39). Neodgovornost na vrhuncu.
U međuvremenu Dane se predomislio. Prvi sin, Dane, nerazumno i nesinovski reagirao: najprije rekao da ne će u vinograd. Neka otac ostane u uvjerenju da je sin neposlušan, a on zapravo poslušan. Vara ćaću, koji će čitav dan biti neraspoložen. Možda ne će od ljutine okusiti ni jela ni pila, ni otac ni sin. Dane, unatoč svomu žestokomu i nepristojnomu „Ne ću“, do malo zastane, udari se rukom o čelo i reče samomu sebi: “Nisam dobro učinio. Nisam trebao ovako izletjeti. Vinograd je očev, ali je i moj. Sutra otac umre, meni ostaje vinograd, i trećina bratu. Malo više strpljivosti!“ Predomisli se, dakle, i odluči uzeti motiku na rame i poći u vinograd. Niti je zvao ikoga da mu išta donese i da mu i u čemu pomogne. Možda neraspoložen i na čitavu obiteljsku atmosferu. Ljutit na oca, srdit na sebe, gnjevan na brata, bijesan na vinograd. Tukao je cio dan oko loza. Umoran i znojan. Nije čak ništa ni jeo ni vode pio. Obradio svaku lozu koliko je bilo do njega i kako je trebalo. Mučio se i očekivao hoće li otac reći i mlađemu da dođe u vinograd da zajedno dovrše posao. I bratov je vinograd kao i njegov. Ljuti se i na brata i na oca umjesto da sinovski javi ocu da je došao u vinograd, da mu pošalje ručak. Loši obiteljski odnosi. Neiskreni, neistiniti, besmisleni, katastrofa komunikacije od strane sina, i to ovoga prvoga. Čim normalno ne pričaju, ni druge stvari ne klapaju.
A otac nije ništa znao o tome. On mislio da je sin napustio dvorište i otišao u bespuće. Poniženi otac tako je cio dan bio vrlo žalostan kod kuće, a uzoholjeni sin cio dan ljutito prevrtao zemlju oko loza.
Uvečer došao taj sin Dane kući i kaže ocu da je ipak otišao u vinograd. Radio i uradio više nego što je trebalo. Vrijednim činom opovrgnuo svoje uvrjedljive riječi.
Sinko, zašto mi nisi kazao da ćeš ići u vinograd? Donijeli bismo ti ručak. Što si me cio dan držao u bolnoj neizvjesnosti i ljutini da izgubim snop živaca zbog tvoje naglašene neposlušnosti a izvršene zapovijedi? Sin ostao bez odgovora, bez isprike, bez izglađivanja nesporazuma. Ostao je u kući, u obitelji, u dvorištu, u vinogradu. Nije nikada imao lijepih riječi, ali je svojski radio. Radom ispunjavao volju očevu. A da je imao malo pameti i bio posve istinit i iskren, ne bi kazao „ne ću“ nego bi pokazao „hoću“, i uskladio svoj voljni hoću s radnim hoću, i tako posve ispunio volju očevu na opće zadovoljstvo i očevo i svoje.
I Mane se predomislio. Mane nije otišao u vinograd kada je ocu rekao da će poći. Promijenio put i pamet, i pretvorio hoću u ne ću. A ostavio oca u uvjerenju da je sve u redu. Sin je uzeo motiku, pošao iz dvorišta i umjesto u vinograd, motiku bacio u kapinu, a on se najprije svratio u svojih vršnjaka u mjestu. Te riječ po riječ, pitanje, odgovor, ismijaše ga lažni prijatelji što sluša zaostala oca, što još kopa u vinogradu, a otvaraju se tvornice sapuna i pruža se prilika da se osamostali i svoju mladenačku slobodu potvrdi suprotno staromu konzervativnom tradicionalnom srednjovjekovnom ćaćetini, koji ništa ne zna doli vinograda. Da mi mu je samo kopanja, sumporanja, berbe i žeganja! Te okreni jednu partiju, te drugu… Kartaju se naveliko i gube sate. Pomalo i živce i novce. Čaša za čašom, pijucka se, pljucka i psuje kako ih već karta ne će. Već su se dobro i ponapili. Mlađi je sin izgubio dan s kartašima zgubidanima, zašao je u noć. Kuda sada? Ne mili mu se kući. Neka stari čeka! Mlađarac se Mane već pretvorio u mlađega sina iz one druge poznate prispodobe i otišao u treće mjesto a uskoro će i u treće zemlje. Tu je noć proveo s nekim raspuštenicama, rugajući se i svomu ocu i njegovu vinogradu i radu i osobito Božjemu zakonu. Važnija je mlađemu sinu njegova razuzdana mladenačka požuda za grijehom nego sve djelovanje u vinogradu očevu ili u Kraljevstvu nebeskom.
Uvečer će se sve doznati kako je preko dana bilo, makar nitko ni s kim ne pričao!
Jedan malo bolji, a oba nevaljala. Isusovo pitanje: „Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ Kažu: „Onaj prvi.“ Nato će im Isus: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete” (Mt 21,31-32).
Isusovi slušatelji-farizeji prinuđeni su odgovoriti koji je od njih bolji, tj. prvi sin, Dane, koji je pokazao djelom, makar je riječima nepristojno rekao da ne će ići u vinograd. I tako prevario staroga i dobroga oca.
Isus uzvraća: Zaista vam kažem – Židovi su to rabili u prisegama da daju najveću težinu svojim tvrdnjama koje su osobito obvezujuće – da, ali i Dane je također uvrijedio oca, jer je rekao: Ne ću. Dane je ipak malo bolji od Mane, ali i jedan i drugi daleko od savršenstva i od pravoga sinovstva.
Pravi su sinovi oni koji govore što misle, koji čine što govore, koji su poslušni riječi očevoj i Božjoj, koji nisu samo slušatelji nego i izvršitelji riječi. Oni koji za svoj hoću imaju samo hoću, a za svoj ne ću imaju samo ne ću. Da – da, ne – ne, kako je Isus nekom drugom zgodom rekao (Mt 5,37). Kako u srcu, tako na licu.
Značenje prispodobe. Oba su sina teško uvrijedila oca. Prvi što je rekao „ne ću“ pa ipak ispunio volju očevu; a drugi što je rekao „hoću“, pa prezreo očevu volju. Isus ipak veli da grješnice i carinici kažu da ne žele u Božji vinograd, ali kada je došao Sin Božji, k njemu su se listom obraćali, primali njegove pouke, natjecali se pozivajući ga na objed (Zakej: Lk 19,6; Matej: Mt 9,10), kajali se iz dna duše.
Farizeji i glavari svećenički stalno govore kako Boga slušaju, kako su dobri, hvale se kako nisu ni carinici ni javni grješnici, kako stalno ističu svoj hoću, hoću, Gospodine, Gospodine, a ništa zapravo ne čine ni za Boga ni za sebe.
Prispodoba se odnosi na naše riječi koje se moraju pretvoriti u djela; slušanje riječi u konkretnu poslušnost; propovijedi u svjedočanstva; hoću i u riječima i u praksi. Ne možeš se opredijeliti za jednu osobu s kojom se želiš vjenčati, a da ti srce bude s drugom osobom!
Ne znamo kako junaci Isusovih prispodoba konačno završavaju. Uvijek ostaje otvoreno. Ne znamo ni kako završavaju moderni sinovi Isusovih parabola. Jedini im Bog može stati u kraj! Ali jedno znamo: nema nikakve sreće ni u kakvu neposluhu! Nema nikakve sreće ni u kakvu grijehu! Nema nikakve sreće ni u kakvoj prijevari!
Ne će ući u Kraljevstvo nebesko onaj koji mi prijetvorno govori: Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca moga na nebesima (Mt 7,21). Napokon, nikakve lijepe riječi, koliko god bile umiljate i pune poštovanja, ne mogu nadomjestiti dobrih djela. To je Isusov princip. Trebao bi biti i naš.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Troplet.ba
