Ekskluzivno za Narod.hr razgovarali smo s hrvatskim dramskim i proznim piscem Mirom Gavranom, povodom njegove nominacije za prestižnu svjetsku nagradu za dječju knjigu „Andersen“. Miro Gavran je jedan od naših najplodnijih, najproduktivnijih pisaca i najizvođeniji u inozemstvu, njegove drame postavljaju se na pozornice širom svijeta, od Indije do Amerike.
Narod.hr: Kako Vi osobno doživljavate ovu nominaciju za nagradu „Andersen“? Nesumnjivo je to priznanje Vašem radu i velikom književnom opusu a i hrvatskoj književnosti za djecu u cjelini. Očekujete li da bi ovakvo priznanje skrenulo veću pozornost i na samu dječju knjigu?
Iako sam pisanju za djecu i mlade posvetio manje vremena u proteklih tridesetak godina, nego pisanju za odrasle, to pisanje mi je pružilo veliko zadovoljstvo, stekao sam brojne čitatelje i osvjedočio se na stotinama književnih susreta u osnovnim i srednjim školama da moji romani s lakoćom osvajaju srca mladih. Stoga me istinski veseli ova nominacija kao svojevrsna potvrda mog pisanja te vrste literature. Veseli i spoznaja da je petnaestak članova Nacionalnog odbora za dječju knjigu jednoglasno donijelo odluku o mojoj kandidaturi , te da je u sjedištu IBBYa u Baselu u Švicarskoj nominacija bila prihvaćena. Naravno, bez obzira na prijevode mojih knjiga izvan Hrvatske i bez obzira na dosadašnje inozemne nagrade koje sam dobi, nemam iluzija da bi se moglo dogoditi išta više od ovoga, ali smatram da je dobro da Hrvatska ima svog kandidata za najznačajniju svjetsku nagradu za dječju književnost i drago mi je da mi je ukazana ta čast.
Djecu trebamo učiti kulturi čitanja
Narod.hr: Kušan, Balog, Paljetak, Škrinjarić….niz je značajnih hrvatskih autora koji su prije Vas bili nominirani za ovu nagradu. Uvijek smo imali velike pisce za djecu, a Vi ste dio tog kontinuiteta. No što se događa s današnjom književnosti za djecu, je li ona jednako cijenjena kao što je bila, recimo, u mom naraštaju koji je odrastao uz Kušana i Baloga? Je li, zapravo, proza za djecu u krizi ili u svojevrsnoj hiperinflaciji kao i sve ostalo?
Mislim da je recentna književnost za djecu jednako dobra, kao ona književnost za djecu koja je nastajala u trenutku kada smo mi bili djeca, samo je nemoguće da danas kao odrasli čitatelji s jednakim oduševljenjem čitamo literaturu za mlade, kao što smo je čitali dok smo imali deset ili dvanaest godina. Stoga se usudim ustvrditi da mi odrasli gotovo i ne možemo sa sigurnošću procjenjivati tekuću proizvodnju namjenjenu mladim čitateljima. Doista u vrednovanju tih knjiga moramo se osloniti na procjene i ocjene mladih čitatelja. Ne bismo se trebali iznenaditi ako bi se pokazalo da je današnjoj djeci i mladima bliža ona literatura koja se u nas pojavila proteklih desetak ili dvadesetak godina od one koja je nastajala prije četrdeset ili pedeset godina.
Narod.hr: Jesmo li zaboravili kako je biti dijete, odnosno da smo bili djeca? Jesmo li izgubili tu vrstu zaigranosti i suptilnijeg interesa za probleme odrastanja djece?
Kako tko? Za književnika koji piše priče namijenjene djeci i mladima iznimno je važno da je u svakodnevnom kontinuiranom kontaktu s tom generacijom i da mu je stalo do toga da upravo mladima ispripovjeda priče za koje vjeruje da će njima biti atraktivne. Naravno, svijet u kome djeca nisu sretna ne može biti sretno mjesto za život nikome , a naša suvremenost nije samo složena iz perspektive odraslih nego i iz perspektive djece i mladih. Iako ne volim uopćavanja, usuđujem se reći da su danas djeca u Hrvatskoj i Europi pod većim pritiskom nego što su bila prije tridesetak ili četrdeset godina, dovoljno je samo pomisliti na nepodnošljivo snažan pritisak škole i društva koje baš od svih učenika traži da budu odlikaši i to u svemu, što čak i desetogodišnjake prisiljava da se prema životu odnose karijeristički, te da se osjećaju odbačenima ako ne pobjede u svakom školskom i životnom natjecanju. Približavamo se situaciji sličnoj suvremenoj japanskoj kulturi, gdje netom nakon prijemnih ispita za srednje škole i fakultete, znatan broj mladih počini harakiri. A to je doista zastrašujuće. Mislim da europski narodi trebaju pronaći načina da i djecu i društvo u cjelini zaštite od te bespoštedne kompetitivnosti koja nas može bespovratno dehumanizirati.
Nikada nisam slijedio trendove
Narod.hr: A i današnja djeca, kako ona reagiraju na dobru dječju knjigu? Mi smo živjeli sa stripovima, knjigama, sličicama koje smo skupljali, junaci knjiga su nam bili bliži, koliko današnja cyber-djeca mogu cijeniti knjigu? Mogu li ona imati istu percepciju knjiga koje se njima obraćaju kao i predinternetske generacije, jer su ipak lišena tog neposrednog iskustva igre i života bez posredovanja elektronskih medija, odnosno manje im je poznato dječje ushićenje pričom i igrom bez posredovanja interneta?
Budimo iskreni: prije pedesetak godina s početkom masovne prodaje televizora i masovnog gledanja televizije, knjiga je bila ugrožena, pa je preživjela. Isti udar se dogodio i prije petnaestak godina kada je Internet i kompjuter postao svakodnevnica mlade generacije, a i nas starijih, pa je svejedno knjiga preživjela i vjerujem da će preživjeti. Čitateljsko iskustvo je ničim drugim zamjenjivo i nenadoknadivo, jednom rječju čitateljsko iskustvo je predivno, jedinstveno i beskrajno važno u životu mladih i odraslih. Bitno je samo da djeca budu okružena onima koji čitaju, jer djeca sve dobro i loše uče imitacijom…i bitno je da naše društvo ima afirmativan odnos prema književnosti, da knjige budu dostupne…A kada su djeca i mladi u pitanju, važno je da prve knjige s kojima će se susresti budu zanimljive i bliske njihovu senzibilitetu. Zato nam mora biti važna dobra i pismema književnost za djecu i mlade. Naime, tko ne postane čitatelj do desete, ili najzad dvanaeste godine života, teško da će nakon toga postati istinski ljubitelj književnosti.
Narod.hr: U ovom dobu nihilizma i cinizma, Vi u svojim djelima kako za djecu tako i za odrasle, uvijek izražavate toplinu, emotivnost, duhovitost, život gledate s ljepše strane, usprkos svemu, moglo bi se reći da ste vrlo optmističan pisac koji se obraća plemenitijoj strani ljudske prirode i koji se vrlo suptilno i duhovito bavi međuljudskim i obiteljskim odnosima. Kakva su Vaša današnja nadahnuća, duhovna i stvaralačka, da uspijevate biti toliko produktivni i kreativni, i ne predajete se nikakvom pesimizmu?
Zahvaljujem vam na ovom pitanju, jer ste njime doista opisali ono što je karakteristika moje literature, a i moga karaktera i moga svjetonazora. Da bi čovjek bio sretan, važno je da njegovo djelovanje bude usklađeno s njegovim karakterom ili jednostavnije rečeno: važno je da bude iskren. Kod pisanja je ta iskrenost prema sebi i drugima presudna i za kvalitetu teksta i za kvalitetu našeg život u kome ćemo biti izmireni sa sobom i bližnjima koji nas okružuju. Nikada nisam slijedio nikakve literarne trendove ni modu, ni kada je u pitanju pisanje za djecu, ni kada je u pitanju pisanje za odrasle…slijedio sam samo „istinu svoga srca“ , nastojeći čitateljima ponuditi jasnu i zanimljivu fabulu, emociju i humor…a moj uvjetno rečeno „afirmativni odnos“ prema životu nalazi odbljesak i u mojoj literaturi. Otvorenost prema životu i ljudima svakako je poticajna i mome nadahnuću.
Narod.hr: Koji su pisci Vašeg djetinjstva i mladosti koji su Vas posebno obilježili? Koliko Vam je u djetinjstvu značio, recimo baš Andersen?
U Andersenovim pričama sam istinski uživao, kao i u pričama braće Grimm…ali kada je prošla faza bajki, kada sam imao desetak godina moji favoriti su bili Mark Twain, Ivan Kušan, Tone Seliškar, Mate Lovrak , Ferenc Molnar, Astrid Lindgren, Erich Kastner, Jules Verne, Jack London…
Pilat u Slovačkoj
Narod.hr: Idući tjedan ste u Slovačkoj, u Bratislavi, putujete na promociju Vašeg romana „Poncije Pilat“, trećeg dijela Vaše biblijske trilogije, koji je nedavno izišao u prijevodu Alice Kulihove na slovački jezik u glasovitoj izdavačkoj kući PERFEKT iz Bratislave. Kako tumačite tu veliku ljubav Slovaka prema Vašem stvaralaštvu jer već je opće mjesto njihove kulture kazališni festival u Slovačkoj posvećen Vašem dramskom djelu? Jesu li Slovaci prepoznali kod Vas nešto od vlastitog senzibiliteta?
Mojoj recepciji u Slovaka bez sumnje je pridonijelo to što su Slovaci i Hrvati po senzibilitetu prilično slični. Imao sam do sada dvadesetak kazališnih premijera svojih drama i komedija u toj prijateljskoj zemlji, a ovo mi je šesta knjiga koja je objavljena na slovačkom jeziku . Prije nešto više od godinu dana objavili su mi roman „Kafkin prijatelj“, a evo sada i „Poncija Pilata“. Za pisca je velika sreća i zadovoljstvo kada njegov rad bude prepoznat i dobro prihvaćen u nekoj drugoj sredini. A zadovoljstvo je i u tome što sam medju Slovacima stekao i brojne prijatelje…kod njih se osjećam kao doma, kao u Hrvatskoj.
Narod.hr: I lik Poncija Pilata doživjeli ste i interpretirali vrlo optimistično, kao onoga koji ipak postaje kršćanin i povjeruje u Krista. Pilat koji se obratio – u takvoj viziji nazirem Vaše čovjekoljublje. Bulgakov je u „Majstoru i Margariti“ drukčije doživio Pilata, kao zdvojnog, mrzovoljnog, mizantropskog tipa, koji na koncu, iako ima potrebu razgovarati s čudnovatim Ješuom, pokazuje ipak puno toga od doba tjeskobe i groteske u kojemu živimo, Bulgakovljeva pozicija nije stav čisto kršćanske nade. Što Vas je u stvaranju lika Pilata najviše nadahnulo?
Kada proučite sva četiri evanđelja, o Ponciju Pilatu pronađete tek sedam do osam stranica u kojima se opisuje prizor kada Pilat potvdjuje presudu svećenika i predaje Isusa da ga se razapne. Povijesni izvori o Pilatu su više nego šturi, praktički se spominje tek epizoda kada on dolazi u Judeju i kada njegovo inzistiranje na unošenju simbola Rima u Jeruzalem izaziva otpor u Židova…A ja sam poželio u romanu dati cjelovit lik, cjelovitu biografiju, tako da sam u svome romanu osmislio Pilatovo djetinjstvo i mladost, opisao njegov dolazak u Judueju, donio ljubavnu priču o njemu i njegovoj ženi Židovki, ali i opisao što je bilo s Poncijem Pilatom desetak godina nakon što je dao razapeti Isusa Krista. Sretan sam da su taj moj roman i čitatelji i kritičari odlično prihvatili, da je imao pet izdanja na hrvatskom jeziku, da je objavljen na njemačkom u Beču, na slovačkom u Bratislavi, a na ćirilici u Srbiji…i da su ga odlično prihvatili vjernici kojima je imponiralo što nisam ni na koji način doveo u pitanje biblijsku istinu, a i ateisti koji su se u tome romanu susreli s uzbdljivom literaturom koja prikazuje slojeviti život zanimljiv i izvan te duhovne dimenzije…. A to što se moj Pilat na kraju toga romana „spašava“, na tragu je onog prizora, netom nakon razapinjanja Isusa Krista, kada se i jedan od dvojice razbojnika spašava.
Narod.hr: I na kraju, zašto niste više prisutni u “mainstream” medijima? Kako tumačite taj nedostatak zanimanja „mainstream“ medija za djelo i rad najprevođenijeg i najizvođenijeg hrvatskog pisca u svijetu?
Ponekad pomislim da je čak dobro za mene da me nema previše u nekim našim medijima, jer mi tako ostaje više vremena za pisanje, a moj privatni život nije previše izložen oku javnosti, što je također važno za moj unutarnji mir. A pošto moje predstave u Hrvatskoj i inozemstvu imaju doista veliki broj gledatelja, a i knjige mi se puno čitaju, pa ponekad o mome književnom i kazališnom radu pišu mediji od Pariza do Moskve, od Los Angelesa do Mumbaia, bilo bi pretjerano s moje strane tražiti bilo što više od života.
Razgovor vodio i pripremio: Zoran Vukman
Tekst se nastavlja ispod oglasa