Josip Broz je – nakon Stepinčeva rezolutnog odbijanja (zapravo neprovedive) ideje da hrvatsku Crkvu odcijepi od Vatikana i formira nacionalnu Crkvu po uzoru na pravoslavne, a koja bi bila pod kontrolom države odnosno Partije – naredio hajku na zagrebačkog nabiskupa, mediji, knjižna izdanja, pamfleti obrušavaju se na “narodnog neprijatelja broj jedan”, “ustaškog i nacističkog kolaboracionista”, “podstrekača pobune protiv nove, narodne vlasti”, novinske stranice preplavljene su karikaturama koje ga prikazuju u takvom svjetlu, “organizira” se narod…, navodi Damir Šarac u Slobodnoj Dalmaciji.
U isto vrijeme OZN-a dobiva zadaću da pronađe dokaze i “dokaze” protiv zagrebačkog nadbiskupa koji komuniste još više raspaljuje otvorenim prosvjedima protiv likvidacija i zatvaranja katoličkih svećenika, otimanja crkvene imovine, maltretiranja uglednih vjernika, zabrana vjerskih manifestacija i tiska…
Optužnicu je sastavio javni tužitelj Jakov Blažević, a “dokazni” dokumenti su frizirani: komunistička vlast je znala za Stepinčeve stavove prema ustašama i nacistima, za spašavanje ugroženih, bili su im dostupni i arhivi zagrebačkog ureda Gestapa u kojem ga se od početka rata navodilo kao predvodnika “protunacističkog raspoloženja”, no ništa od toga nije predočeno sudu. Svjedoke židovske i srpske nacionalnosti koji su željeli svjedočiti u Stepinčevu korist, Blažević je izbacio naglavce iz ureda riječima: “Marš klerofašisti!”.
U takvoj atmosferi nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. na 16 godina strogog zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Premda je proces dobro poznat hrvatskoj javnosti, dr. Gordan Akrap u knjizi “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i Udbe” ukazuje na jedan manje poznat detalj koji se može povezati s djelovanjem vjerojatnih suradnika sigurnosnog sustava KP u Zagrebu za vrijeme ustaške vlasti. Tužitelj Blažević, naime, kao jedan od “ključnih dokaza” citirao je dio članka iz časopisa “Nedjelja” u kojem se veliča povezanost ustaških vlasti i Crkve. No, jedino kod tog članka nije naveo ime autora teksta. Ali navodi ga engleski povjesničar Rory Yeomans u svojoj knjizi iz 2013. kao Antu Jerkova, koji je četrdesetak godina bio suradnik komunističke političke policije…
Tito je o Stepincu bio pomno informiran
Nakon prvotnog šoka osudom Stepinca, Katolička crkva u Hrvatskoj se reorganizira, jača pozicije i djelovanje, iako gurnuta u poluilegalu.
Udba budno prati što se događa s crkvom, vjernicima, predlaže nove represivne mjere. Stepinac za to vrijeme u zatvoru u Lepoglavi, pod posebnim režimom, u potpunoj izolaciji. Bio mu je dopušten samo kontakt s dvojicom svećenika i iznimne posjete koje je odobravalo Udbino vodstvo uz strogi nadzor.
Stepincu nije priopćeno da mu je umrla majka. Ipak o njegovu zatvorskom životu pomno je bio informiran Tito koji je 1950. ministru unutrašnjih poslova Hrvatske Stevi Krajačiću javio da obustavi posjete stranaca Stepincu, te da mu se obustave beneficije u ishrani jer je postao – prilično drzak!
Alojzije Stepinac preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960., dvije godine prije kraja izdržavanja kazne. Milicija i UDB-a odmah su okupirali Krašić. No, vozač Stjepan Kranjčec i kiparica Mila Wood su uspjeli, dok je mrtvo kardinalovo tijelo nošeno kroz sakristiju u župnu crkvu u Krašiću kroz nekoliko trenutaka tajno napraviti otisak posmrtnoga nadbiskupova lica…
Koliko god to paradoksalno zvučalo Partija i UDB-a “zaslužne su” da je uhićenjem, optužbom, osudom i utamničenjem zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Stepinca hrvatski narod dobio svijetli primjer i putokaz kako se može i mora boriti protiv terora nad slobodarskim duhom pojedinca i naroda – zaključuje Akrap, napominjući kako se oko 90 posto dokumenata, sve do političkih promjena devedesetih godina, nastalih u hrvatskoj Službi državne sigurnosti (nasljednici UDB-e) o djelovanju vjerskih zajednica odnosilo na praćenje Katoličke crkve!
Cijeli tekst pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija
