Nastanak božićnih pjesama svoj izvor ima u plesu kolu, a time je ovdje izvučena riječ koju ste vjerojatno svi čuli, a to je Carole. Ona se navodi od latinske riječi corolla, što u prijevodu znači vjenčić. Nekada su pjesme bile pjevane na latinštini, što nije isključivalo niti ovakve “carols” pjesme koje su samo potvrdile da su im autori bili klerici.
Postupno se u latinski tekst božićnih pjesama uvukao narodni, pučki jezik koji će tek u 16. stoljeću posve prevladati, a jedna od takvih je pjesma “Josipe, moj Josipe” Johanna Walthera iz 1544. godine kada dolazi do promjene bliže baroku.
Već tada, božićno bogoslužje je sadržavalo i izvođenje božićnih pjesama koje su davale poseban ugođaj i toplinu, a što se tiče Hrvatske, ona ima dobro sačuvanu predaju, ali i vrlo bogatu. Hrvatske božićne pjesme u crkvama se pjevaju stoljećima, i to kao uspavanke Isusu, prepjevi, a neke hrvatske božićne pjesme su ubrojene u “najstarije primjere hrvatskog stihotvorstva”, prema M. Gavazzi-ju.
Božićne pjesme korištene su i u misnom bogoslužju, no danas je sve veći trend da se nepromjenjivi misni dijelovi u to slavljeničko vrijeme zamjenjuju božićnima pjesmama svjetovne prirode, uz ispriku da mnogi sudionici uživaju u novim melodijama, dok promjenjivi dijelovi mise sadržavaju hrvatske, božićne, pučke pjesme.
Narodne pjesme nastale su kao i sve narodne; u određenom trenutku kreativan pojedinac u društvu dobije inspiraciju i piše pjesmu o čemu želi pjevati – u ovom slučaju o slavljeničkim danima. Kasnije dolazi do toga da narod prihvati ili ne prihvati tu pjesmu – ili je zaboravi ili preuzme, pa tako pjesma postane narodna (prihvaćanjem pjesme pojedinca ili neke skupine, a ne zato što ju je narod izmislio).
S vremenom treba usavršavati, pročišćavati ali i stvarati nove božićne pjesme, jer mnoge vremenom i zastare. Tako bi se osigurala svježina pjesama koje bi se svrstavale u dvije skupine; jedna za liturgijsku upotrebu, a druga skupina za prigodne koncerte i svjetovnu upotrebu.
Svaka pjesma ima svoju povijest. Nekima se autor ne zna, ali evo jedne priče o tome kako je 1818. godine nastala poznata pjesma “Tiha noć”.
Govori se kako je na Badnju večer 1818. godine svećenik Joseph Mohr u austrijskom mjestu Oberndorf želio posjetiti svog prijatelja i glazbenika Franza Grubera da mu uglazbi pjesmu koja bi se na polnoćki izvela u crkvi.
Kad je otac Mohr stigao do prijatelja, nakratko se odmorio jer mu je snježni put bio vrlo naporan. Kada se trgnuo iz sna, čuo je iz druge sobe zvukove Gruberove gitare i to je već bilo rođenje pjesme. Osim toga, pretpostavlja se da su tada u crkvi bile pokvarene orgulje, te je to ujedno bio i razlog brige oca Mohra kad je zatražio pomoć prijatelja u zadnji čas. Smatra se da je zato “Tiha noć” Bogom nadahnuta pjesma.
Zahvaljujući orguljašu Karlu Mauracheru koji je došao popraviti orgulje, danas je pjesma poznata diljem svijeta. On ju je našao i ponio sa sobom, te se proširila na sve dijelove zemlje, a od njega pjesmu preuzima jedna austrijska pjevačka obitelj koja je pjevala tu pjesmu po cijeloj Europi. U sačuvanim dokumentima zapisano je da je 1834. godine obitelj Strasser opjevala “Tihu noć” pred pruskim kraljem. On je tada naredio svom kraljevskom zboru da tu pjesmu pjevaju svakog Badnjaka.
Pjesma je stigla u Ameriku 1839. godine, koju je tamo donijela obitelj Rainer, a kako se popularizirala, tako je prevedena na više od tristo jezika, no nažalost, više se nitko nije sjetio ime skladatelja. Kako se vijest o popularnoj pjesmi širio, Franz Gruber je 1854. godine svima dao do znanja o njezinoj povijesti, a dokaze i original su pronašli u Mohrovoj grobnici.
No, mnoge pjesme ostale su neobilježene autorima, pogotovo kroz povijest sakralne glazbe, ali danas svi pjevaju takve pjesme, a mnoge su poznate. Već su se u 13. stoljeću pojavljivali božićni napjevi, a u to vrijeme je i poznati Franjo Asiški poticao razvoj takvih pjesama. Pojavom trubadura, božićni napjevi doživjeli su veliku popularnost.
U 20. stoljeću više nije dovoljna samo božićna pjesma u bogoslužjima, tako da se u to doba razvila svjetovna božićna pjesma, a od poznatijih je to “White Christmas” koju je napisao Irving Berlin, te 1942. snimio Bing Crosby. Ona je danas jedan od najizvođenijih i najprodavanijih hitova, a česte su još i pjesme Jingle Bells i Let It Snow.
Takve pjesme danas spadaju u klasike, a ne umiru nikada, već ih mnogi glazbenici obrade na sebi svojstven način.
http://https://youtu.be/A9ibhWgMlso
Izvor: narod.hr
