Jedan od stalnih komentatora portala Index.hr, prof. Boris Podobnik, 14. travnja 2020. objavio je za mene prilično šokantan članak pod naslovom „Boris Podobnik: Hrvatska je zbog golemog javnog sektora pred smrtonosnim scenarijem”. Stil članka prilično je radikalan, čak i za portal Index.hr koji je poznat po kontinuiranom medijskom “bullyingu” javnog sektora. Ali još više od stila začuđuje autorov labav pristup podatcima. Kad se ne bi radilo o znanstveniku i profesoru, takav pristup podatcima odmah bih pripisao nerazumijevanju ili neznanju, piše prof. dr. sc. Damir Stanzer u 126. broju Universitasa komentar kojeg u cijelosti prenosimo.
> Marinko Jurasić: Zašto Index očajnički brani Anku Mrak Taritaš?
No riječ je o autoru koji nastupa s pozicije znanstvenog autoriteta, i članak potpisuje kao prodekan za znanost i šef Business Analyticsa na ZŠEM-u, jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, profesor fizike i matematike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju. Na taj način u javnosti ostavlja dojam veće uvjerljivosti, pa moguće netočnosti mogu čitatelje lakše odvesti na pogrešni trag. Zbog toga bih želio uputiti nekoliko primjedbi i objašnjenja. Nažalost, portal Index.hr je odbio objaviti ovaj osvrt i nije želio omogućiti čitateljima ni drugačiji pogled na tematiku niti ukazivanje na ne-metodološku i faktografsku netočnost koje posljedično mogu dovesti do pogrešnog uvjerenja čitatelja o prevelikom javnom sektoru u Hrvatskoj koji bi doveo do nekakvog smrtonosnog scenarija.
Autor je u članku, između ostaloga, objavio i tablicu, čime dodatno čitatelje upućuje na nekakvu znanstvenu utemeljenost tvrdnji. Ali s tom tablicom postoje dva ključna problema. Prvi problem je klasičan cherry picking koji se u znanosti ne bi smjelo primjenjivati. Znam da njegov tekst nije znanstveni članak, ali ako netko javno nastupa s pozicije znanstvenika, još k tome i prodekana privatne škole i profesora na javnome fakultetu, onda u članku ne bi smio odstupati od znanstvenih principa. Princip cherry pickinga je kad iz grupe podataka odabiremo samo one koji potvrđuju našu tezu, a ostale ne prikazujemo i zanemarujemo. Za međusobnu usporedbu država postoji velik broj raznih statistika i tablica, pri čemu pojedine države različito kotiraju na svakoj od njih. Na nekim tablicama su bolje jedne države, na drugima druge, a ista država na raznim tablicama stoji različito.
Cherry picking ili pristran odabir pokazatelja
Kad netko želi snažno iskritizirati (ili pohvaliti) svoju državu ili svoj javni sektor, onda namjerno od 100 različitih tablica izabere samo onu ili one na kojima ta država ima najlošije (ili najbolje) pokazatelje. Npr. kad se mi Hrvati želimo pohvaliti da smo najbolji sportaši, obično biramo rang liste nogometa i rukometa, dok Česi radije biraju tablice uspjeha u hokeju. Kod neoliberalnih napada unutar Hrvatske jedna od metoda cherry pickinga je izbor upravo onih tablica na kojima Hrvatska stoji najlošije. A jedna od takvih, po njihovom mišljenju, trebala bi biti ona s udjelom javnog sektora u broju ukupno zaposlenih. Nažalost, autor je u ovom članku ne samo primijenio taj cherry picking pokazatelja nego ga je dignuo na drugu potenciju – “cherry picking unutar cherry pickinga“. Naime, on je iz te, već tako tendenciozno izabrane tablice, još dodatno izuzeo sve države kod kojih je udio javnog sektora velik ili veći od Hrvatske. Probao sam u tekstu naći autorovo objašnjenje za to, ali nisam našao. Čini se da je želio iz nekog razloga uspoređivati samo postsocijalističke države, ali je u prvi mah nejasno zašto je onda u tablicu ipak ubacio Grčku i Italiju. Postaje jasnije tek kad se pregledom kompletnih grafikona shvati da mu se od preostalih država jedino te dvije uklapaju u unaprijed zadanu tezu. Znanstveno potpuno neprihvatljiv postupak.
Drugi problem su sami podatci. Brojevi. Pogrešni brojevi. Već i površnim istraživanjem ovog područja, a posebno u razgovoru s kompetentnijima, može se doći do zaključka da, nažalost, ne postoji precizna statistika zaposlenih u javnom sektoru, kako na našoj nacionalnoj razini, tako ni komparativno na razini EU. Mi uobičajeno vidimo samo problem u Hrvatskoj, ali taj problem je općenit. I druge države imaju problema s nepreciznošću tih podataka. Čak ni institucije kojima pripisujemo autoritet (npr. UN, Eurostat i sl.) ne daju dovoljno dobre (precizne) podatke na temelju kojih bi se mogli donositi znanstveno utemeljene usporedbe i zaključci. Kod procjene “javnog sektora” na razini Europe i svijeta vlada popriličan kaos, kako u definiranju pojma i djelatnosti koje obuhvaća taj javni sektor, tako i u samoj primjeni tih statistika. U državama koje ne koriste takve podatke za borbu protiv svojih javnih sektora sasvim je moguće da pojedine javno financirane djelatnosti budu isključene, a pojedine privatne uključene u statistiku “javnog sektora”. Nije sigurno da se u raznim usporednim tablicama ne miješaju kruške i jabuke, da se međusobno ne uspoređuju različito definirani pojmovi i posljedični brojevi koji opisuju javni sektor. Je li moguće da se ponekad uspoređuju samo zaposleni u središnjoj državi, pa kod decentraliziranih država onda izostanu zaposleni u saveznim državama i na nižim razinama, pri čemu onda u takvim usporedbama u tim državama ispadne znatno manji udio javnog sektora nego u Hrvatskoj? Ovo sve može zvučati kao relativizacija, ali nije relativizacija. Kod brojeva na temelju kojih je Podobnik izgradio čitav članak i sve svoje radikalne teze, ne bi trebalo biti nikakvih dilema, oni bi morali biti čvrsti – STEM-ovski čvrsti. Znanstvenik, uobičajeno, prvo tematiku istraži do krajnjih mogućnosti, a onda pažljivo i uz ogradu iznosi teze. Podobnik je ovdje napravio obrnuto: iznio neznanstvenički složenu tablicu, za koju nije naveden nikakav izvor, a onda iz nje bez ograde izvukao izuzetno radikalne zaključke. Na temelju brojeva koji gotovo sigurno nisu točni, tekst je ispunio idejama o “nama kao najgorima po udjelu javnog sektora“, o pojedinim liječnicima koji kod nas “siju smrt i tako povećavaju smrtnost u inače besplatnom zdravstvu“, o “velikoj ljubavi Hrvata prema socijalizmu” i sl.
Kao znanstvenik šokiran sam ovakvim načinom korištenja znanstvenog autoriteta u komunikaciji s javnošću, pa bih ukazao na neke detalje.
Podobnikova tablica je znanstveno neprihvatljiva, sadrži pogrešne brojeve
Ne postoji precizna statistika zaposlenih u javnom sektoru, kako na našoj nacionalnoj razini, tako ni komparativno na razini EU. No, prema javno dostupnim podacima jasno je kako Podobnik nije mogao doći do brojeva koje je prikazao u svojoj tablici, a koji bi posve precizno uspoređivali potpuno jednake parametre (iste veličine prikupljene na isti način u istoj godini). Npr. apsurdno je da za Rumunjsku navodi da ima samo 6,2 % zaposlenih u javnom sektoru, a s druge strane za Hrvatsku navodi nevjerojatan udio od 31,7 %. Upitno je njegovo mišljenje o čitateljima Index.hr-a kad im tako olako iznosi ovakve brojeve.
Što Podobnik smatra javnim sektorom, jesu li to samo javne i državne službe ili širi obuhvat zajedno s javnim poduzećima i lokalnom samoupravom, nije jasno jer to u tekstu nigdje nije precizirao. Kratkim istraživanjem uspio sam naći odakle je Podobnik prepisivao svoje čudne brojeve – s Wikipedije. Wikipedija daje tablicu upitne uvjerljivosti i s više različitih skupova podataka, a jedan od cherry pickanih skupova podataka čije je brojeve selektivno prepisao navodno je s ILOSTATA. Prvi problem je što su za države na Wikipediji navedeni podaci iz različitih godina (2008.-2014.) što već samo po sebi međusobnu usporedbu država čini besmislenom. Drugi problem je (pra)starost tih podataka, jer npr. podaci iz 2013. godine ne opisuju stanje u 2019. godini, ti podatci su znanstveno neupotrebljivi za opis današnjeg stanja. Zamislite da netko opisuje stanje iz 1946. na temelju podataka iz 1939., ili stanje iz 2000. podatcima iz 1994. Neshvatljivo je kako Podobnik može u tekstu pisati da Grčka ili Italija imaju “danas” nekakav udio javnog sektora među zaposlenima, kad se poziva na podatke koji nisu ni od danas niti od jučer, već su iz 2013. godine. Treći problem je nepoznata metodologija po kojoj je ILOSTAT radio svoje tablice1. Za Hrvatsku u 2013. godini navodi čak 491 tisuću zaposlenika u javnom sektoru, odnosno gotovo 200 tisuća zaposlenih u javnim poduzećima (!), što čak ni najzagriženiji protivnici javnog sektora u Hrvatskoj nisu medijski eksploatirali. Nejasno je odakle ILOSTAT-u ti brojevi2 koje mi u Hrvatskoj nikad nismo uspjeli pronaći. Četvrti problem nije u samom ILOSTAT-u, nego u anonimnom piscu članka na Wikipediji. ILOSTAT ne daje udjele javnog sektora, nego brojeve zaposlenika, pa je anonimni autor s Wikipedije sam računao omjere i upisivao ih u tablicu. Pa je uspio i pogriješiti u tom računanju.
Wikipedija zaista nije izvor na kojeg se u ovako radikalnim člancima kakav je Podobnikov treba znanstveno pozivati, a zašto to sad spominjem najbolje je vidljivo iz Podobnikovog spominjanja Grčkog primjera. Podobnik je jedan čitav odlomak naslovio s “Korumpirani smo kao Grci i Talijani, planiramo biti zaduženi kao oni danas, a imamo duplo veći javni sektor od njih“, a u tekstu rutinom iskusnog ekonomista napisao “Samo primijetimo kako je ta problematična Grčka nakon bailouta, pod pritiskom izvana, smanjila svoj inače mali javni sektor za dodatnih 20% i danas je za naše pojmove na uistinu niskih 11%.” Problem s njegovih “uistinu niskih 11%” u slučaju Grčke je, osim što se poziva na 2013. godinu pa to zaista nije “danas“, to što tih 11% nije ni za 2013. godinu bilo 11%. Dijeljenjem broja kojeg ILOSTAT navodi kao broj zaposlenih u javnom sektoru s ukupnim brojem zaposlenih za 2013. godinu3 dobiva se stvaran udio javnog sektora u Grčkoj od 23,1%. To je prilično više nego 11%. Anonimac koji je radio Wikipedijinu tablicu pogriješio je upravo za duplo, a Podobnik pogriješio što je, misleći da mu se uklapa u tezu, cherry pickao upravo Grčku i ubacio ju u tablicu s postsocijalističkim državama. Dakle, grčkih 23,1% nije niti će ikad biti “duplo manje” od hrvatskog javnog sektora, kako to Podobnik tvrdi. Samom činjenicom da je broj 23,1 a ne 11, Podobnikova teza “To što imamo skoro tri puta veći javni sektor od korumpirane Grčke…. fascinantan je podatak koji govori o tome kolika je ljubav Hrvata prema socijalizmu” pada u vodu. Nije ni “duplo” ni “skoro tri puta”, obje Podobnikove procjene su pogrešne. Uz sve to, čini se beskrajno naivnim da jedan znanstvenik može vjerovati da veća europska država može normalno funkcionirati s 11% ukupnog javnog sektora, ili čak i sa samo 6,2% koliko u svoj tablici navodi za Rumunjsku. Jasno je da je krivo prepisao, na Wikipediji piše 16,2, ali sam pogled na broj 6,2 trebao je nagnati autora da pomisli da nešto nije u redu. Normalna država ipak treba nešto veći javni sektor od toga.
Hrvatska je po veličini javnog sektora unutar europskih okvira
Uzmu li se relativno noviji međunarodno usporedivi podatci Eurostata o broju zaposlenih u djelatnosti obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, javne uprave i obrane, te socijalnog osiguranja, dakle, djelatnosti u kojima je zaposlena većina ljudi čije se plaće isplaćuju iz javnih sredstava (nedostaju znanstvenici i kulturnjaci), pa se ti brojevi stave u odnos s Eurostatovim brojem zaposlenih osoba u dobi od 15 do 64 godine, dobiju se rezultati (vidi Slika 1.) koji sugeriraju da je u 2018. u javnom sektoru u Rumunjskoj ukupno radilo 14 posto svih zaposlenih, a u Hrvatskoj 21,2 posto.
Ono što vjerojatno točnije od samih apsolutnih brojeva prikazuje stanje su odnosi između različitih država. Vidljivo je da je Hrvatska po broju tih proračunskih korisnika ispod prosjeka EU 28 zemalja te ispod prosjeka nekih nama usporedivih posttranzicijskih zemalja poput Slovačke, Mađarske, Litve, Slovenije. Dakle, ovi podatci ukazuju na bitno drugačiju sliku od one koju prezentira Podobnik.
Slika 1
Kao znanstvenik moram ponovno naglasiti da ne postoje relevantni podatci za usporedbu te da je i Eurostatova usporedba upitna. Kao ni kod ILOSTATA-a ne znamo na kojim i kako prikupljenim podatcima je temeljena. No pregled većeg broja raznih prikaza javnih sektora, većeg broja ovakvih grafikona i prikaza, daje za pravo ideji da je ovaj prikaz bliži istini nego Podobnikova selektivno sklepana tablica. Uglavnom se u Europi uobičajeno govori da svaka 4. zaposlena osoba radi u javnom sektoru, s time da tih 25% raste do preko 30% kod razvijenijih država. Standardan raspon je od cca 20-30%, a naš udio je vrlo vjerojatno bliži 25% nego Podobnikovom broju 31,7 %. Kad se standardni brojevi koji se uobičajeno pojavljuju u našim medijima, a zadnji je u 2020. godini bio 387 tisuća ukupnog javnog sektora (s uračunatim lokalnom samoupravom i javnim poduzećima), podjele s brojem zaposlenih u 2019/2020.. godini, dobiva se veličina od oko 23-26% zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na ukupan broj zaposlenih4. Čini se da je Hrvatski javni sektor toliko „glomazan” koliko je otprilike „glomazan” prosjek EU. Za dosizanje Podobnikovog broja od 31,7% gotovo 500 tisuća Hrvata trebalo bi raditi u javnom sektoru. Nažalost, Podobnik upravo na tih 31,7% gradi čitav članak i sve svoje radikalne i znanstveno neprilične teze.
Bilo bi logično promotriti i odnos sa brojem stanovnika države, a ne (samo) s brojem zaposlenih
Barem jednako kao i s brojem zaposlenih5, ako ne i više od toga, smisleno je veličinu javnog sektora staviti u odnos s brojem stanovnika države kojeg taj javni sektor opslužuje. Država od 4 milijuna stanovnika treba određen broj liječnika, policajaca, vojnika, vatrogasaca, sudaca i sl. jer javni sektor opslužuje sve stanovnike države, a ne samo zaposlenike privatnog sektora. Osim zaposlenicima u privatnom sektoru, javni sektor pruža usluge i nezaposlenima, umirovljenicima, djeci, studentima i strancima6. Broj javnih zaposlenika ne može se rastezati i stezati u zavisnosti od veličine privatnog sektora, već je vezan uz broj stanovnika. Jasno je da postoji mogući problem financiranja, ali kod znanstvenog promišljanja o samoj veličini sektora ne treba miješati teme.
Slika 2., podaci za 2018., pokazuje kako samo četiri zemlje EU imaju veći broj stanovnika (građana) po zaposlenom u javnom sektoru u odnosu na RH. Ponovno se radi o Eurostatu, ponovno navodim ogradu u odnosu na metodologiju. No prilično je sigurno da Hrvatska pripada grupi europskih država s manjim brojem javnih zaposlenika u odnosu na broj građana koje taj javni sektor “servisira”. Po ovom grafikonu ispada da je u Hrvatskoj tek svaki 12. građanin zaposlen u javnom sektoru, u EU u prosjeku svaki deveti, a da je u razvijenijim državama to svaki osmi, sedmi ili čak šesti. Dakle, hrvatski zaposlenik javnog sektora “servisira” veći broj građana nego većina njegovih europskih kolega. Moguće je da udio pojedinih skupina javnih zaposlenika u Hrvatskoj treba biti mrvicu drugačiji (manje jednih, a više drugih, npr. zdravstvenih djelatnika), ali ovaj Podobnikov članak jasno se odnosi na ukupan broj, problematizira taj ukupan broj. Nije sigurno da bi taj ukupan broj preraspodjelom, pa i uklanjanjem politički postavljenih “uhljeba” a zapošljavanjem svih medicinskih sestara koje nedostaju, nužno bio manji. A čak i uz porast javnog sektora, prema ovom grafikonu, ne bismo se bitnije približili skandinavskom broju javnih zaposlenika u odnosu na broj građana. I dalje bi naši javni zaposlenici usluživali veći broj građana i stranaca nego u mnogim drugim državama EU.
Slika 2
Možemo li iz ovih javno dostupnih podataka na bilo koji način zaključiti kako je Hrvatska baš zbog navodno golemog javnog sektora pred “smrtonosnim scenarijem” kako to naglašava Podobnik? Mi smo, kao i sve druge države, trenutno u teškoj situaciji izazvanoj pandemijskom krizom, donekle u našem slučaju pojačanom i problemom potresa u Zagrebu. Ekonomske rupe su za sad nesagledive, a svakako su ogromne. No ideja koja se u kaotičnom Podobnikovom tekstu nazire, a to je da je naš najveći problem “preveliki javni sektor”, i da ćemo stvar riješiti njegovim smanjivanjem, nije tim tekstom znanstveno dokazana.
ZAKLJUČNO
Ako je profesor Podobnik nenamjerno koristio pogrešne podatke i znanstveno neutemeljenu metodu, bilo bi dobro da čitateljima Indexa uputi ispravak, ili, ako nije, da točno navede izvore podataka koje je koristio u stvaranju svojih radikalnih teza. Dopuštam mogućnost da nisam u pravu i da njegovi izvori nisu oni koje sam ja našao. U tom slučaju autor bi trebao predočiti vjerodostojan i precizan izvor podatka da je u broj zaposlenika u hrvatskom javnom sektoru skoro 500 tisuća, što odgovara postotku od 31,7% na kojem temelji sve teze ovog svojeg prilično radikalnog i huškačkog članka. Trebao bi ukazati na dva ozbiljno utemeljena broja iz neke od zadnjih godina koja međusobno podijeljena daju broj 0.317.
A općenito bi bilo dobro da svi zajedno shvatimo da omjer javnog i privatnog sektora od oko “25:75%” (ne kao znanstveno precizno potvrđen, nego kao pojednostavljen i mnemotehnički prikladan) ne predstavlja nikakav “socijalizam”, već je to standardan omjer dobro funkcionirajuće, zapadne kapitalističke države. I da prosječnog hrvatskog zaposlenika u javnom sektoru, koji opslužuje više stanovnika od kolega u drugim europskim državama, ne bi trebalo neselektivno vrijeđati izrazom “uhljeb”, posebno ako se članak namjerno pojačava akademskom razinom autora. Minimalna država i privatizirane javne službe tek su san malobrojnih neoliberala, a ne stanje dobrih i uspješnih kapitalističkih država. Kad bi “25%” javnog sektora bilo samo po sebi “preglomazno”, a to je otprilike europski prosjek, onda bi skandinavske države bile u teškim problemima sa svojih 30% i više. Zato uz sve opravdane kritike određenih ljudi i pojava u javnom (ali i privatnom) sektoru, trebamo spriječiti podjele na “naš” i “njihov” sektor, a posebno na “dobar” i “loš” sektor. Upravo se u ovoj korona-krizi vidjelo kako su ta dva sektora međuovisna i isprepletena, kako svatko u svojoj domeni djeluje na funkcioniranju društva i svih građana. I javna medicinska sestra i javni vatrogasac, baš kao i privatna prodavačica u dućanu i svi privatnici u lancu dobave rade ogromne stvari za sve nas, a jedni jako dobro razumiju važnost onih drugih. Možda najbolje do sad razumijemo, a da nije patetika i nije demagogija: i javni i privatni sektor zajedno čine realni sektor, zajedno svakog dana stvarajući novostvorenu vrijednost – novi dan života za sve nas. Realni dan realnog života.
U realnom kapitalističkom omjeru “25:75 %”.
1. Izvan konteksta ovog Podobnikovog članka, ovo je za mene možda i najvažniji problem. Nejasno je kako pojedine ugledne institucije rade svoje statistike. Čini se da postoji začarani krug prebacivanja odgovornosti – mi se kod naših internih rasprava slijepo pozivamo na podatke iz nekakvih tablica tih međunarodnih institucija, a one se pozivaju na nepoznatog nekog tko im je naše lokalne podatke dostavljao. Ili su ih oni sami “nekako” prikupili, pretražili, zaključili ili čak i pretpostavili.
2. Za razliku od javnih i državnih službi, čija je veličina uglavnom poznata, broj ljudi u javnim poduzećima je godinama neopravdano skriven, pa je predmet procjena i špekulacija. Ivan Koprić, redoviti profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu te član Instituta za javnu upravu u intervjuu časopisu Lider 2019. godine, iznio je procjenu o oko 80 tisuća zaposlenih u javnim poduzećima, što je dramatično manje od gotovo 200 tisuća iz zastarjelih procjena koje koristi Podobnik. Koprić je u istom intervjuu iznio i zaključak da se broj zaposlenih u javnim poduzećima (posljedično i kompletnog javnog sektora) od 2011. do 2019. godine bitno smanjio.
3. ILOSTAT za ukupan broj zaposlenih u Grčkoj 2013. godine navodi 3,51 milijuna a, za javni sektor 811,8 tisuća
4. Ukupan broj zaposlenih uobičajeno tijekom godine varira
5. Kod proglašavanja hrvatskog javnog sektora “prevelikim”, cherry picking usporedba baš s ukupnim brojem zaposlenih uobičajeno se odabire jer kritičarima javnog sektora daje dobre rezultate. Javni sektor nije prevelik sam po sebi, već kombinacija prevelikog broja umirovljenika i iseljenih dovodi do premalog broja zaposlenih.
6. Javni sektor servisira i više od kompletnog stanovništva Hrvatske. On servisira sve stanovnike Hrvatske ali i strance koji ovdje borave kao turisti ili su u tranzitu. U Hrvatskoj su u 2019. godini stranci ostvarili 94,8 milijun noćenja (eVisitor), što je najveći udio noćenja stranaca u EU. To odgovara broju od dodatnih 260 tisuća stalnih stanovnika Hrvatske, normirano na godinu. Taj dio “stanovnika” usluge javnog sektora koristi parcijalno, kao u uostalom i ostale grupacije stanovnika, ali nema sumnje da doprinos zdravstvenog sektora, policije, službi spašavanja, muzeja, održavanja javne infrastrukture i raznih drugih segmenata uprave, lokalne samouprave i javnih poduzeća značajno doprinose održavanju ukupnih ekonomskih aktivnosti na združenom privatno-javnom ekonomskom djelovanju Hrvatske u sektoru turizma i tranzita.
* Prof. dr. sc. Damir Stanzer redoviti je profesor na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/universitas
