Zahvaljujući korona-pandemiji u virtualnu je dimenziju preseljen zagrebački summit EU-a sa zapadnobalkanskom tematikom. Planiran je kao krunski događaj prvoga hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja EU-a. No korona ga svela na pravu, virtualnu mjeru, koja je sasvim u skladu s trenutačnim političkim stanjem u EU i njezinim stavom prema proširenju i sa stanjem na tzv. zapadnom Balkanu kojeg danas čine BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Naime, svaka priča o EU proširenju ili alternativno, o europskoj perspektivi zapadnobalkanskih država danas je pusta tlapnja, mnogo više nego jučer. A i jučer je također bila čisti blef.
Prvi zagrebački Summit
No za Hrvatsku i povijest njezinih odnosa s EU-om zanimljiva je usporedba zagrebačkih zapadnobalkanskih EU summita: onog prvog, iz studenoga 2000. i ovog današnjeg. Prvi zagrebački summit na velika je vrata u europski politički rječnik uveo pojam zapadnobalkanske regije (od milja regiona), koji je čvrsto uključivao i Hrvatsku.
Mnogi su zaboravili kako i u kojem kontekstu se zapravo dogodio prvi Zagrebački summit 2000. pa ga čak i na službenim stranicama MVEP-a sasvim neutemeljeno definiraju kao „prekretnicu“ na europskom putu u EU. Bio je to prije svega francuski politički show u Zagrebu. Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac tražio je za Francusku neku ulogu na poslijeratnom, državno nedovršenom prostoru bivše Jugoslavije. SAD se je nametnuo kao neprikosnoveni mirovni menadžer (BiH 1995. i Kosovo 1999.), Velika Britanija je u sklopu Europske komisije još od ratnih dana (1992./1993.) razvijala koncept ponovnog ujedinjenja bivših jugoslavenskih država – minus Slovenija, plus Albanija – a preduvjete za to trasirala preko optužnica Haaškoga suda. Njemačka je stjecala utjecaj kao glavni financijer obnove. Francuska se izgubila na tom putu.
Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac plasirao je ideju o zapadnobalkanskom summitu u Zagrebu u proljeće 2000. godine kada mu je u posjet stigao novoizabrani hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Mesić je objeručke prihvatio. Ostaci hrvatske diplomacije, koji u to doba još nisu bili sasvim prilagođeni retro-jugo sadržajima, hvatali su se za glavu.
Srbijanske ‘zvijezde’
Chirac je u Zagrebu dobio politički spektakl koji je želio. Tadašnja „nova“ Srbija dobila je priliku za europsku promociju – novoizabrani predsjednik Vojislav Koštunica (netom pobijedio Slobodana Miloševića) i oporbeni lider Zoran Đinđić, koji će uskoro postati srpski premijer, bili su glavne zvijezde prvoga zagrebačkog summita.
Trebalo je punih jedanaest godina, da Hrvatska zahvaljujući nastojanjima uglavnom desnih HDZ-ovih vlada, uz mnogo europskih prepreka (Piranski zaljev, Haaški sud…) i još više unutarnjih hrvatskih opstrukcija koje su dolazile u pravilu (ali ne isključivo) iz lijevog jugonostalgičarskog krila hrvatske politike, okonča svoj pristupni put EU-u i barem formalno izađe iz simbolike prvoga zagrebačkog regionalnog summita.
Zato Hrvatska zbilja nema razloga dizati spomenik prvom zagrebačkom zapadnobalkanskom summitu i retuširati njegovu ulogu. EU zbilja u ovom trenutku nema što reći o proširenju, što se pokazalo i u ispraznoj deklaraciji summita.
Zato treba zahvaliti koroni što je summit premjestila u virtualni svijet i neizravno podcrtala dva vitalna pitanja na koja i EU i Hrvatska trebaju potražiti i pronaći odgovor. Prvo, kako transformirati EU u skladu s novim vremenom, potrebama i mogućnostima država članica. Drugo, kako pomoći državama zapadnog Balkana da postanu sigurnosna brana, a ne sigurnosna prijetnja EU. I treće, prestati pričati bajke o proširenju, u koje već odavno ne vjeruju ni oni koji ih pričaju, a niti on i koji ih slušaju, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
